Župa Ulice - The Ulice parish

- zemljopisni i kratki povijesni pogled -

2. Od doseljavanja Hrvata (VI.st.) do dolaska Turaka u ove krajeve (1526.godine)

"Tijekom vremena Slaveni-Hrvati potiskuju iz Panonije Avare, a što se sve događalo tijekom VII. i VIII. stoljeća, tamno je i nepoznato zbog nedostatka povisnih izvora....

Pokršenje Slavena-Hrvata započinje u drugoj polovici VII.stoljeća, i to iz primorskih gradova, a kasnije se kršćanski misionarski rad postupno širio prema unutrašnjosti. Sjeverne dijelove Bosne i Panoniju evangelizirali su misionari iz Franačke. Papa Hadrijan II. imenovao je (870.) sv. Metodija srijemskim biskupom, obnovivši staru srijemsku nadbiskupiju u želji da proširi kršćanstvo među tamošnjim Slavenima, ali je sve bilo kratka vijeka.

Koncem VIII. i početkom IX. stoljeća bosanska je Posavina bila, vjerojatno, u sustavu Panonske Hrvatske, kojoj je na čelu bio knez Ljudevit Posavski, sa sjedištem u Sisku. Propašću Panonske Hrvatske (822.) bosanska Posavina je došla pod franačku vlast. Franke će početkom X.stoljeća istjerati Madžari i pokušati zauzeti krajeve južno od Save, ali ih je u tome spriječio hrvatski kralj Tomislav. Njegovom smrću dolazi do čestih promjena gospodara - bili su to kadkad hrvatski kraljevi, kadkad Bizant, kadkad bugarski car -dok konačno god. 1073. Bosna nije došla pod ugarsku vlast. Brčanski kraj bio je u sastavu šire srednjovjekovne bosanske oblasti, zvane Usora i Soli. Tijekom cijeloga srednjeg vijeka Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo smatra Usoru svojim posjedom, te je često daruje odanim velikašima, bilo ugarskim, bilo srpskim, bilo bosanskim....

Sredinom XIII. stoljeća bosanska je Posavina bila podložna katoličkoj nadbiskupiji u Madžarskoj. Tome su se suprostavljali bosanski ban Ninoslav, svećenstvo i narod, pa je došlo do križarskih vojni ugarske vojske protiv Bosne. Prva je na udaru bila bosanska Posavina. Rat je započeo god.1234., a trajao pet godina; prekinuo ga je prodor Tatara u Madžarsku, te se Matej Ninoslav ponovno vratio na bosansko prijestolje. Od 1237. do 1319. god. istočni dio Usore, tj. bosanska Posavina, nalazio se pod ugarskom. Rodbinskim vezama Stjepan I. Kotromanić vratio je bosansku Posavinu Bosni. Tada su gospodari Usore postali Hrvatinići, koji su taj posjed dobili od hrvatskih velmoža Šubića, novih gospodara Bosne.

"Već je spomenuto da je dio bosanske Posavine bio u sastavu ugarske banovine, koja je često mijenjala gospodare. Zbog plodnosti tla i klimatskih uvjeta, cijela sjeveroistočna Bosna bila je gušće naseljena nego li ostali dijelovi Bosne. Uvažavajući te odlike i veći saobraćaj s Panonijom i Istokom, tu se, prema sačuvanim izvorima, življe osjećala djelatnost Crkve bosanske (Napomena autora site-a: Crkva bosanska pojavila se u XIII. stoljeću, tj. u vrijeme osnivanja u Carigradu Latinskog carstva,1204-1261. i optužena je za krivovjerje)....

Papa Nikola IV. pisao je (23.III.1291.) provincijalu Hrvatske franjevačke provincije da u Bosnu pošalje dva uzorna franjevca, koji će tu djelovati. To je prvi službeni dolazak franjevaca u Bosnu. Kasnije se njihov broj stalno povećavao.

Da je u sjeveroistočnoj Bosni bilo puno posla i da su ti krajevi bili gusto naseljeni, svjedoči nam i prvi popis samostana Bosanske franjevačke vikarije. Prema njemu, na području između rijeka Bosne, Save i Drine nalazilo se deset franjevačkih samostana. Ipak, ondašnje samostane ne treba gledati današnjim očima, nego kao skupinu franjevaca-misionara koji su organizirano radili i provodili zajednički život u skromnim građevinama. A franjevci su od početka gradski red. To se osjećalo i u Bosni, jer su svu svoju djelatnost povezivali uz srednjovjekovne gradove, trgovačka središta (u kojima su važnu ulogu imali dubrovački trgovci), te gušće naseljene krajeve.

U već spomenutom popisu bosanskih samostana (1385) usorski dio ima četiri samostana: Modriča, Vrbica (Srebrenik), Skakava i "locum Bustonicae", što povjesničari obično čitaju kao Bukovica. Prateći stare prometnice, tragove srednjovjekovnih naselja, kasnija središta katoličkih župa, samostan Bukovica mogao bi biti u okolici Brčkog ili Koraja. Tradicija je, naime, da franjevci - i kad im budu porušeni samostani - ostaju u tom kraju sve dok bude katolika. O tome svjedoče župe Brčko i Korenita, koncem XVI. i tijekom XVII. stoljeća, o čemu će kasnije biti više riječi.

Ako bismo samostan Bukovicu tražili u okolici Brčkoga, onda bi to mogao biti lokalitet "Crkvina" u Gornjem Vukšiću, s lijeve strane rijeke Tinje. Tu se i danas nalaze tragovi srednjovjekovne keramike, a nedaleko je i lokalitet "Madžarsko groblje", što svjedoči o vrlo starom katoličkom groblju, jer su gdjekad u srednjovjekovnoj Bosni rimokatolike jednostavno nazivali Madžarima, zbog iste vjere sa spomenutim narodom."Madžarsko groblje" je starije groblje od današnje nekropole stećaka u Štrepcima i okolici. A kad je mogao biti uništen samostan u Bukovici, to se ne može ni naslutiti, a kamoli nešto određenije reći, jer je cijeli kraj bio često izložen pljačkaškim pohodima tijekom XV. i početkom XVI. stoljeća."

"Od konca XIV. a sve češće u prvoj polovici XV. stoljeća turske su čete prodirale u Bosnu, bilo kao pomoć zavađenim velikašima, bilo u svojim pljačkaškim pohodima. Kao protuuslugu za pomoć bosanskim velikašima Turci su im nametali visoke danke, sve više izrabljujući svoje podanike. Postupnim zauzimanjem bosanskih tvrđava u unutrašnjosti, imali su u Bosni sve veći utjecaj. Zato je pad Bosne pod tursku vlast godine 1463. bio samo dobro pripremljeni posljednji udarac, a tome su pripomogla kratkovidna i nesložna bosanska vlastela. U Ključu su uhvatili i pogubili bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Nije sigurno jesu li Turci tada osvojili i bosansku Posavinu, ali je sigurno da je ona već sredinom god. 1464.bila pod vlašću Ugarske, tj. pod novoosnovanom Srebreničkom banovinom. Zato je ulički kraj, po svoj prilici konačno pao najkasnije 1526.godine, kad su Turci pomakli svoju granicu na rijeku Savu."