Župa Ulice - The Ulice parish

- zemljopisni i kratki povijesni pogled -

3.Od dolaska Turaka (1526.) do Berlinskog kongresa (1878.godine)

"Dolaskom pod tursku vlast brčanski kraj je pripao Zvorničkom sandžaku, na granici dviju nahija (kotara) Koraja i Nenavišta. Prema najstarijim sačuvanim popisima poreznih obveznika, u tom prijelaznom razdoblju nahija Nenavište, koja se prostirala između rijeka Bosne, Save i Tinje, bila je posve opustjela. U četvrtom desetljeću XVI.stoljeća Nenavište počinju naseljavati Vlasi. To su bila pastirska plemena pravoslavne konfesije, koja su redovito pratila turska osvajanja i sve više napučivala Bosnu.

S turskim pohodima prodire u Bosnu i islam, religija novih političkih gospodara. Da bi kršćansko stanovništvo pridobili za islam, Turci su mu davali porezne i druge povlastice, što je poticajno djelovalo. Osmanski izvori pokazuju da su bosansko gradsko stanovništvo u XVI. stoljeću tvorili većinom oslobođeni robovi - zarobljenici u ratnim pohodima - i da su oni prije ili kasnije prešli na islam. Što su bili mlađi, to su ranije prelazili, ali svakako već u drugoj generaciji. Prelasci na islam u sjeveroistočnoj Bosni zbili su se nešto kasnije, tj. pošto se osmanska vlast ustalila u tim krajevima. Treba reći da se nisu islamizirali starosjedioci katolici, nego pridošli Vlasi, i to u znatnom broju. Nedostatak svećenika pripomogao je djelomice islamizaciji katolika.

Pomicanjem turske granice na Savu, izgrađena je tvrđava Brčko da brani skelu na rijeci, jer je ona bila na važnom putu što je povezivalo Tuzlu i Prekosavlje. Uz taj put (preko Majevice) naseljeni su Vlasi, da ga štite, a njegova je uloga znatno povećana poslije završetka osvajanja Slavonije (1552.). U upravnom pogledu tvrđava Brčko pripadala je nahiji Koraj, koja je god. 1533. obuhvaćala 14 sela s ukupno 264 kuće od čega su 53 kuće (tj. 20%) bile muslimanske, a ostale kršćanske.

Da je starosjedilačko stanovništvo bilo razrijeđeno i da se pomicalo, vidi se i po tome što je već u prijelaznom razdoblju nestala polovica katoličkih crkava. A pedesetak godina po dolasku turske vlasti nailazimo na brojna pusta sela u bosanskoj Posavini. U izvorima izričito piše: "Nevjernici (kršćani) su se podigli sa svojih staništa i nastanili se sada kojekuda."

S gospodarskog stajališta, osnovnu strukturu stanovništva tvorili su stočari i ratari. Poljodjelstvo je u nizinskim područjima bilo osnovna gospodarska grana, a Turci su ga zatekli vrlo razvijeno. I malobrojno stanovništvo u predgrađu tvrđave Brčkoga, bavilo se poljoprivredom. Od ostalih seoskih naselja razlikovalo se po tome što je imalo mali trg.

Osvajanjem Slavonije i stvaranjem tamošnjih gradova i utvrda odlijevalo se bosansko stanovništvo sve tri konfesije. Zna se da je vojska sa sobom vodila obrtnike, a za vojskom se kretalo i drugo stanovništvo, očekujući bolje i lakše uvjete za život.

U bosansku Posavinu doseljavaju se sada novi stanovnici, i to iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i južne Hrvatske."

"Prvi popis svih župa, što su ih služili franjevci Bosne Srebrene u Turskom carstvu, s poimence navedenim gvardijanima samostana i profesorima koji su odgajali svećenike, napisao je 18.rujna 1623.godine provincijalov savjetnik fra Jure Neretvanin. On je s fra Pavom Papićem išao u Rim da traže novčanu pomoć kako bi otkupili crkvene predmete, što su ih založili kod uglednih i bogatih ljudi za posudbu novca, čime su platili poreze i druge namete. U to je vrijeme u gradovrškom samostanu djelovalo 14 franjevaca, a služili su župe: Gradovrh, Korenitu, Bijelu i Brčko; gvardijan je bio fra Ivan Fojničanin, a profesor glasoviti pisac i začetnik naše književnosti u Bosni fra Matija Divković."

"U vrijeme Bečkog rata (1683-99) Turska je izgubila sve prekosavske krajeve i veći dio Dalmacije, pa je u miru, sklopljenom u Srijemskim Karlovcima (1699) došlo do nove političke podjele južne Europe. Nova granica Turske s Austrijom i Mletačkom republikom bila je povučena Savom, Unom i planinom Dinarom.

Tijekom samog rata došlo je do velike seobe ljudi. Muslimansko stanovništvo iz Madžarske, Slavonije, Srijema, Like i Dalmacije povlačilo se u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, a kršćansko stanovnuštvo iz Bosne i Hercegovine prelazilo je u spomenute krajeve. U vrijeme uspjeha kršćanske vojske katoličko stanovništvo nije krilo svoje oduševljenje, pa je već to izazvalo nepovjerenje turskih gospodara.Nešto zbog bojazni od osvete, nešto zbog propagande da će tamo bolje i mirnije živjeti, nešto zbog gladi, u vrijeme bečkog rata kršćansko je stanovništvo masovno prelazilo u novooslobođene krajeve. Konačni su rezultati bili porazni. U Bosni i Hercegovini uništeno je 70 posto samostana, odselilo se preko 80 posto katoličkog stanovništva, da bi u Bosni i Hercegovini ostalo samo dvadesetak tisuća katolika.

Ipak, najtragičnije stanje bilo je u istočnoj Bosni, između rijeka Bosne i Drine. U vrijeme već spomenutog pohoda biskupa fra Nikole Ogramića-Olovčića (1672-74) u istočnoj Bosni bilo je pet franjevačkih samostana (Srebrenica, Olovo, Tuzla, Modriča i Gradovrh) koji su služili 13 katoličkih župa sa 26216 katolika. Poslije Bečkog rata na cijelom tom području franjevački vizitator fra Ivan Vietri (1708) našao je samo jednu katoličku župu, i to u Tuzli, sa svega oko 100 katoličkih kuća."

"Novi rat (1716-18) između Austrije i Mletačke republike s jedne strane i Turske s druge strane, nije mimoišao brčanski kraj. Rat je ponovno nepovoljno završio za Tursku, pa je Požarevačkim mirom (1718) granica Bosanskog pašaluka s desne strane Save pomaknuta u unutarnjost, i to mjestimice pola, a mjestimice jedan sat jahanja. Brčko i bliža okolica od 1718. do 1739. godine bili su pod Austrijom. Jedan austrijski izvještaj iz tih godina bilježi kako je Brčko imalo popločane ulice, kako je džamija ostala neoštećena, kako u tom kraju ima mnogo šljiva, ali da nema drugog voća, kako su se tu nastanili uskoci (tj. nekadašnje izbjeglice iz Bosne) te kako zemlju obrađuju stanovnici iz Gunje i Rajeva Sela. Kad je turska vojska 1737. pod Banjom Lukom porazila austrijsku i pretjerala je preko Save, granica Turske vraćena je beogradskim mirom na rijeku Savu, a u Brčkom su se ponovno naselili okolni muslimani."

"Poslije tragičnih posljedica za katolike u istočnoj Bosni, dušobrižništvo malobrojnih katolika preuzeli su franjevci iz samostana Kraljeva Sutjeska, kod Kaknja. Novi biskup fra Mato Delivić (1735-40), zbog tzv. Banjalučkog rata, nije vizitirao pogranične, ratom zahvaćene krajeve, pa ni bosansku Posavinu.

U bosanskoj Posavini ostalo je nešto starosjedilaca, a onda se počinju doseljavati katolici iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sutješki franjevci cijeli kraj nazivaju župom Ravne, a svećenik je najčešće boravio u selu Bijela."

"Dvadeset godina kasnije (2.kolovoza 1761.) biskup Dragičević (fra Pavao Dragičević, op.autora) je ponovo u župi Štrepce, koju sada naziva i Zovikom. Župnik je pred kućom Marka Đurđevića napravio sebi malu kućicu, gdje je obično boravio. Biskup se u župi zadržao tri dana, podijelio je krizmu, te zabilježio kako župa ima 154 obitelji i 1317 katolika, što je 93% više nego prije dvadeset godina.

U svom izvješću u Rimu biskup Dragičevićspominje kako se stanovništvo povećava prirodnim priraštajem, ali da ima i doseljenika iz Dalmacije. Ti su katolici, tvrdi biskup, pobjegli u Bosnu tjerani glađu i drugim neprilikama. Kritizira njihov nemar oko poznavanja kršćanskog nauka, te njihovo izbjegavanje da se prijave svećeniku. Hvali Bosance kao marljive ljude, koji se izdržavaju radom svojih ruku, dok doseljenici nisu takvi. Biskup dalje tvdi kako su katolici gostoljubivi, ljubezni, pobožni i poslušni ljudi. Malokad psuju, a prođe i cijela godina da nitko u Bosni ne prijeđe na islam."

"Francuskom revolucijom (1789.) proglašena je jednakost svih građana pred zakonom i ukinut je feudalni sustav. To je brzo odjeknulo i u drugim europskim zemljama, koje su slijedile novosti iz Francuske. Uz to, industrijska je proizvodnja omogućila usavršavanje ratne tehnike i taktike, što se uskoro, u vrijeme Napoleonovih ratova, pokazalo uspješnim.

Zbivanja u Europi potakla su vodeće ljude u Turskom carstvu da i sami zaključe kako moraju poduzimati reforme ako žele ostati ravnopravni na europskom tlu. Sultan Mahmud II. (1808-39.) počinje s obnovama u vojsci, ali je već tu naišao na jak otpor janjičara, te nekad udarne turske snage. Slično je bilo i u Bosni, u tom najisturenijem i najzapadnijem turskom pašaluku, gdje je bilo puno janjičara. A kad su se janjičari u Carigradu (1826.) pobunili i pokušali svrgnuti sultana, redovita vojska i pristalice reformi krvavo su ugušili tu bunu. Oko 6000 janjičara bilo je spaljeno u svojim vojarnama ili poubijano na ulicama. Na tu vijest pobunili su se i janjičari u Bosni, te prognali vezira. Novi vezir pohvatao je i pogubio njihove vođe, a kažnajvao je i sve one koji su bili protivnici reformi, ali ni to nije imalo željena uspjeha.

Budući je bosanska Posavina plodan i bogat poljodjelski i stočarski kraj, u njoj su se koncem XVIII. stoljeća počele izdvajati neke moćnije muslimanske obitelji, koje su i u novim prilikama željele očuvati svoje stare povlastice. To se posebice odnosi na obitelj kapetana Gradaščevića, koja je imala svoje sjedište u Gradačcu, a kojoj je pripadao i jedan dio uličkog kraja. Prema svojim podanicima i kršćanima bili su okrutni. Svaki njihov sluga mogao je nekažnjeno ubiti kršćanina."

"Braneći svoje povlastice i svoj uobičajeni način života, muslimanski su se velikaši i zemljoposjednici, protivnici reforme, u siječnju 1831.godine sastali u Tuzli i tu oblikovali svoje želje i uputili ih u Carigrad. Doneseno je više zaključaka od kojih su ovi najvažniji: da ne prihvaćaju reforme da Bosna bude samostalna turska pokrajina, da muslimanski velikaši između sebe biraju bosanskog vezira, da se Carigrad ne miješa u njihove poslove a oni će godišnje davati dva milijuna groša. Za vođu je izabran mladi Husein kapetan Gradaščević."

Buna je ugušena i pobunjenici su poraženi. Nezadovoljstvo kršćana zbog zuluma Turaka dobilo je široke razmjere.

"U Turskoj je carevini bio običaj da činovnici pojedinih krajeva o novim državnim propisima obavijeste vjerske službenike, a oni su onda obavještavali svoje vjernike. Tako su carske odredbe imami prenosili i tumačili muslimanima, pravoslavni svećenici pravoslavcima, a franjevci katolicima.

U svezi s rješavanjem agrarnih problema u Bosni, bosanski se provincijal fra Andrija Kujundžić, obratio iz Fojnice 15.lipnja 1851. okružnicom župnicima i kapelanima s dokumentom "Nove uredbe carske za obdržavat se među gospodarima i kmetima u Bosni", tražeći od njih "da svaki u svojoj župi i u svakom kraju župe iste uredbe carske više puta bistro i čisto proglasite, i da svaki sebi i knezovima ilti malbašama od svoje župe potribite propise izvadite, da se tako u slučajim nepovoljnim, koi se iz neznanstva lasno poroditi mogu, znate vladati..." Za nas je spomenuti dokument posebice zanimljiv, jer je pronađen među spisima uličkog župnika fra Augustina Maračića, koji ga je tu prepisao i tumačio. U njemu se u pet točaka šire obrazlaže ubiranje trećine i način kako se tada moraju vladati i zemljoposjednici i kmetovi.

Međutim,nove uredbe nisu donijele ništa novoga, a ni željena mira ni sloge. Opažajući nezadovoljstvo među kršćanima, Omer paša Latas - u vrijeme svoga boravka i provođenja carskih reformi u Bosni - naredio je da se pokupi oružje od kršćana, kako bi se time smanjila mogućnost oružane pobune.

Kad je nezadovoljstvo u Posavini dobilo široke razmjere, bosanski je vezir (1857) pozvao biskupa fra Marijana Šunjića, pravoslavnog vladiku i druge velikaše da se dogovore kako će umiriti Posavinu. Ljetopisac fra Jako Baltić je zabilježio:"Dapače zovne vezir starišinu iz manastira Sutinskog, koji pošalje fra Martina Nedića. Ovomu zapriti govoreći: U top ću Vas mećati, oli umrite raju! Ovi ode u Posavinu s okolnicom biskupovom na narod, i svit malo umiri, ali svit odveć nezadovoljan rad nasilja turskog, moljaše svoje župnike, da se oni u to ne stavljaju, da oni živiti ne mogu s trećinom..."

Izražaj nezadovoljstva u Posavini zabilježio je i tadašnji tuzlanski župnik fra Mato Mikić (1857). "Ove godine podigoše se ljudi seljaci i pred njima Tomo knez iz Biljina, i mnogi drugi i dojde blizu 700 ljudi u Tuzlu da plaču na zulum. Ove mudro i pametno dočeka Nuredim paša, i posla ji kući, njekoliko tj. sedmorica odoše u Beč da plaču Česaru, a kad u Beč, onda turskom konzulu, ovaj jih razbije i natrag u Bosnu povrati (...). Videći Turci (1858) da su Vlasi otišli u Beč, a drugo, gospodarima ne daju ništa, oni što jim reknu, to fajde ne ima, navale na pope i fratre da oni to izrade, najpri lane dobaviše prisvitlu gospodu fra Mariana Šunjića, latinskog biskupa, a Agatangela, vladiku i metropolitu zvorničkog, te ji tu vezir prave zdrave propra, i baš oštro izgovori. Ovi rekoše što god je u njiovoj vlasti da će uraditi, ali svit na zlo kad ustane, što je paša, a kamoli biskup. Šunjić načini pismo otvoreno i posla svog vikara obćenitoga da stvar izvidi. Agatangel posla pismo i sobom obiđe mjesta a što dobiše ovi prelati, ništo, nego samo prikore, jerbo svitu turske laži dodijaše.""

"Kako su živjeli i snalazili se katolici uličkog kraja u tim prilikama? Oni su u svemu bili sastavni dio stanovništva bosanske Posavine, ali predvođeni franjevcima, nisu se olako i nepotrebno izlagali i samo su malobrojni sudjelovali u pobunama."

"Vidjeli smo kako je već koncem XVIII.stoljeća jedan franjevac boravio i djelovao u uličkom kraju. Prema ranijim popisima katolika moglo bi se zaključiti da je nizinski kraj bio slabije naseljen od brdskog, najvjerojatnije zbog čestih poplava koje su uništavale usjeve i drugo. Na takav nas zaključak navode i bilješke u maticama. Ipak, koncem XVIII. i početkom XIX. stoljeća ulički kraj biva sve gušće naseljen. U najstarijoj matici vjenčanih, što se čuva u uličkom župnom arhivu, od 23 ubilježena vjenčanja (1823) u osam njih spominju se doseljenici, i to iz Tuzle, Vareša, Travnika, Kraljeve Sutjeske, Fojnice i Duvna. To nam pokazuje i krajeve iz kojih je obično doseljavalo katoličko stanovništvo. I u tome su važnu ulogu imali svećenici.

Kad je umro biskup fra Grgo Hiljić-Varešanin 1813.godine, njegov raniji pomoćnik i nasljednik fra Augustin Miletić, ubrzo je posjetio ulički kraj i ovako ga opisao: "Na 7.jula posli ručka na 17 sahata pođosmo iz Dubrava. Kod vukšićke ćuprije dočekaše nas pratioci Goričani iz župe goričke sa svojim poštovanim župnikom. A oko 22 sahata svratismo u Gorice kućaru, koji kućar jest sagrađen na zemlji Adžibegovića iz Gradačca. Držasmo krizmu u kapelici kod kućara, u četvrtak na 8.jula. U petak na 9.jula posli ručka na 17 sahata podigosmo se iz Gorica. S poštovanim župnikom fra Anđelom Dugonjićem priđosmo na Grabovicu. Kod Mujezinova broda dočekaše nas pratioci od Bodežišta i od Zovika. Svratismo u Zovik na 22 sahata i po. Držasmo krizmu u havliji kod kućara u nedilju s kišom, a posli podne strašni grad pade i učini kvara priko načina."

I pored toga što biskup Miletić u svojim bilješkama ulički kraj naziva župom, on će još dugo pravno ostati kapelanijom. Najprije su je zvali goričkom, a onda rajičkom kapelanijom. Prvi kapelan, pomoćnik zovičkog župnika, prema maticama krštenih od kolovoza 1814.godine bio je svjetovni svećenik glagoljaš Tadija Čalić, koji je uz Josipa Lučića, isto tako glagoljaša, pomagao posavskim župnicima-franjevcima. Njih dvojica, rodom iz zapadne Hercegovine, kasnije su petnaestak godina služili plehansku kapelaniju Foča, pa je upravo u to vrijeme u spomenuti kraj doselilo puno katolika iz Hercegovine. Od god. 1817. rajički kapelan fra Jakov Grgić iz Vareša počinje voditi zasebne matice, ali je sačuvan samo njihov mali dio.

U knjizi inventara rajičke kapelanije sam fra Antun Đurić, rajički kapelan a kasnije župnik (1835-41) zabilježio je 3.lipnja 1835.godine: "...svagdanje stalno prebivalište misničko sasvim je prinešeno u Ulice... Sada pak budući nanovo sagrađena kuća za prebivalište misnika na Ulicama i budući k ovoj župi, od dubravačke odcipita dva Vukšića i Marković Polje, povelika sela prilega, i tako župa ova brojem krstjana uzmložala se", za lakšu dušobrižničku djelatnost potrebna su sada dva svećenika. Zemljište, gdje su sagrađeni kućar i kapelica, sadašnje je staro crkvište. Postavlja se pitanje zašto su franjevci mijenjali svoje boravište. Odgovor bi mogao biti u tome što se tražilo središte kraja koji su služili, a i u tome gdje se moglo kupiti zemljište. Tu je zemlju, nešto ranije, u ime sutješkog samostana, kupio fra Filip Šimić. Ulice su inače noviji naziv sela, jer se prvi put u zovičkim maticama spominje 1782.godine. U daljnjih trinaest godina u ulicama susrećemo 11 obitelji (Krišković, Mišić, Bijelić, Agić, Zdravčević, Agatić, Andrić, Bašić i Pejić)."

"Kada je za župnika (župe Ulice, napomena autora web-stranice) postavljen fra Martin Nedić (1849.), odlučio je da uličku kapelu, posvećenu Rođenju Marijinu, što ju je 1837.godine sagradio fra Antun Đurić, produži i proširi. Da smanji troškove, "nehtiući opet ni župljanim s tim građenjem težak postati", iskoristio je svu uporabivu građu od starog kućara u Rajiću, a daske i kamen sabirao je od dobrovoljaca u župi. Na tom poslu majstori su radili od 24.kolovoza do 21.listopada 1849.godine za dnevnicu od dva groša i 20 para. Majstore je dodatno nagradio "kad pritvoriše nova vrata kapele". Crkva je imala šest prozora, keje je postaklio i metnuo na njih željezne rešetke. Za lakši pristup crkvi napravio je kaldrmu. "Za pošišetit kube ove crkve kupio sam rad šišeta dva rasta (a trećega mi je poklonio gospodar), za dva dakle rasta dado 44 groša." Crkva je bila pošišećena i podpođena daskom, što je bilo lijepo za ono vrijeme i gotovo luksuzno urađeno. Za taj trud Uličani su fra Martinu bili trajno zahvalni. Kad je on kasnije gradio samostan u Tolisi, Uličani su za samostan darovali i sami dovukli svu drvenu građu."

"Fra Martina je naslijedio fra Augustin Maračić, koji je godine 1851. otvorio prvu pučku školu u brčanskom kraju, koju je pohađalo oko 70 djece. To je važan događaj za cijeli kraj. Fra Augustin je već tada uviđao važnost pismenosti za ljudski i kršćanski život. Premda je kasnije sagradio posebnu školsku zgradu, nije naišao na veliko razumijevanje. Učitelj je bio fra Stjepan Jurić, kapelan, koji je za dobro obavljeni posao dobio nagradu."

"Iz tog vremena (1856.) imamo popis sela, kuća,obitelji i katolika uličke župe:

Selo

Kuće

Obitelji

Katolici

Ulice 32 56 291
Gorice 44 68 346
Marković Polje 56 81 541
Rajić 36 54 368
Rogozan 13 21 122
Ulović 46 55 346
Vitanović 24 32 198
Vukšić 68 118 773
Žabar 5 8 56
SKUPA 225 493 2990

Kako je bio težak i naporan život svećenika, vidimo i po tome što su šestorica, tijekom 23 godine (1842-65) umrla u uličkoj župi (Ignacije Salatić, Augustin Visotić, Augustin Maračić, Tadija Tepeluk, Luka Terzić i Mato Mikić).

Kad se Brčko (1862.), kao samostalna kapelanija odijelilo od Zovika, njemu su pripojena sela Gorice i Krepšić. Na to pripajanje nisu pristali ni Krepšićani, a još manje Goričani, jer im je Brčko bilo predaleko, a Ulice bliže, a uz to je do njih vodio i ljepši put. To je (1869.) dovelo do osnivanja samostalne kapelanije u Goricama, kojoj je zatim pripojen i Rajić.

Ulička je crkva tijekom vremena postala pretijesna, a i dotrajala, pa se moralo misliti na gradnju nove crkve. Za to je dugo vremena prikupljan novac, sav što je dolazio u crkvenu milostinju, a župnici su ga savjesno predavali jedan drugome. Preuzimajući uličku župu, fra Domin Ćure je primio 6766 groša, a nešto kasnije iz ostavštine fra Tadije Tepeluka dobio je 3147 groša. Zato se fra Domin (1870) odlučio graditi novu crkvu. To je stara crkva, što je nedavno porušena (nakon početka gradnje nove crkve 1966.godine, napomena autora web-stranica) ali izuzev toranj. Za njezinu gradnju utrošeno je 10674 groša, dakle, gotovo sva sredstva bila su ranije osigurana.

Pet godina kasnije (1875.) majstori prave tri oltara u crkvi i prema crkvenim računima, to je plaćeno golemom svotom od 13327 groša. Poslije toga nabavljeni su kipovi: Gospin, sv. Franje i sv. Ante. Godine 1877. "unesoše klupu u crkvu da kleče u njoj pod misom pučkom Niko Krnjić, Niko Čekić Nikolić i Mato Pilipović sve tri iz Vukšića i dadoše u lemuzinu oltarsku 60 groša". Fra Cvjetko Nedić je 1887. popravio crkvu, koja je stradala od nevremena i grada, i uz nju sagradio 26 m visok zvonik."

1

2

3

4