Godina sranja

 

Još jedna teška godina preda mnom. Ne znam što uraditi, sve mi se čini beskorisnim. Humor je jedino što mi je u srcu ostalo pored ono malo ljubavi prema prirodi, životinjama i ljudima kojih više nema. Brojim sranja ove godine, ali ona prava, kafena...

 

govno 110.

 

 

KUPUJEM PISAĆU MAŠINU  POLOVNU I JEFTINU, TEL. 423 438

 

...

-         Dobar dan, jel’ Vi kupujete pisaću mašinu.

-         Da, koliko košta?

-         Ništa, imam dvije, pa bih poklonio jednu.

-         ..!? Jeste li sigurni? Baš ništa ne želite za nju? Je li ispravna?

-         Naravno da je ispravna. Dođite sutra ujutru i nosite je... ne košta ništa.

 

...

Dobio pisaću mašinu na poklon... od Nena. Sad smišljam kako se smjestiti jer nemam stolicu, ništa osim fotelje. Hmmm... u krila s mašinom! Od kako sam prešao u svoj stan duh mi se nekako oslobodio, bolje se osjećam. Mogu biti i bolje, ali naučio sam se strpljivosti. Strpljiv ne može biti svatko, to se uči, često i ne nauči. Ne znam imaju li kinezi i japanci neku metodu učenja strpljivosti u onim svojim jogama i zen metodama, volio bih o tome više znati. Ovako sam se tome sam naučio i uopće nije lako. Čovjek bez strpljivosti je daleko od toga da skuži mnoge stvari, život npr. Ako ti nitko u životu ne nanosi zlo, nećeš puno naučiti o strpljivosti jer kad si sretan i zadovoljan ne moraš biti strpljiv, jednostavno preskočiš ono što treba čekati. Ali kad si u bezizlaznoj situaciji i čekaš pomoć, onda je spas onome tko zna biti strpljiv, tko preživi ludilo što obično dođe u takvoj situaciji. Tad možeš reći kako si počeo učiti o strpljivosti.

 

‘Život je sranje’. To ljudi najčešće prekasno shvate. Tek u dubokoj starosti, kada ni ne mogu reći više od te tri riječi, uzdahnu i oborena pogleda, fiksirajući okom neku točku prašine na komodi, polici s knjigama ili televiziji, zavape ‘život je sranje’.  Psihički star 89 godina, fizički još uvijek mlad, bojim se starosti. Svašta mi pada na pamet, čini mi se kao da sam skužio život i želim se ubiti. Samo, kako?! Zapaliti se benzinom? Pištolj? Skok s nebodera? Lijekovima? ...to i nije loša ideja, ali dogodilo mi se nešto bolje. Bio sam u jednom velikom gradu prije nekih 5, 6 godina. Tu sam stekao prijatelje. Jedan od njih, B., je živio u malom sobičku, na trgu u centru grada. Svake večeri tamo je bilo bar pet ljudi koji su lokali i pušili travu. Svi sirotinja, a alkohola uvijek dovoljno. To mi nikad nije jasno kod alkoholičara, odakle im vječna lova za cugu? No dobro, u takvom stanju bude čovjek, draže ti je popiti tri piva nego pojesti sendvič. Kad nisam imao ženu najviše vremena bih provodio kod B. U lokanju sam uvijek imao mjeru, znao sam kad mi je dosta. Mrzio sam povraćati i kad mi se u licu pojavi vrelina i tijelo počne bježati lijevo desno, a oči stanu izmišljati slike, prestao bi piti. Znao sam da neću povraćati, a osjećao bih se izvrsno. Pijanstvo na svakoga različito djeluje. Meni je davalo smiješak i opuštenost. Nikad nisam mislio o problemima, naprotiv, bio bih ubijeđen kako ću sve riješiti već sutra  ili prekosutra, možda u toku mjeseca, ali zar je to uopće važno? Trava je zdrava po mom sudu. Nikad ne odbijam dobar joint. Držim se pravila nikad joint i piće skupa. Ali desi se i takva situacija... došao je T. sa bocom votke da proslavimo diplomu. Diplomirao je farmaciju ili tako nešto, dakle zdrav čovjek. Bilo nas je četvoro. Boca je brzo pošla, ali tako je bilo kod B., netko  uleti sa novom bocom. Zvao se S. i kaže, nikad ne dolazi praznih ruku. Tako je pošla i boca bez razloga. A onda je došao još jedan S. ili X., svejedno, sa malo čarobne travice. Tvrdio je kako ona liječi sve jer je, života mu njegovoga, čarobna!  Odmah smo mu povjerovali i pripalili. Znao sam da griješim, ali uvijek je tih prvih pola sata bolje od ona 3, 4 što dođu kasnije.

...

Bilo mi je dosta. Želuci mojih prijatelja su prošli više nego što ću ja ko’ zna kad i nisi im mogao objasniti kako ćeš povratiti ako potegneš još jedan dim ili gutljaj. Onda sam samo sjedao i uzimao dim svaki drugi ili treći krug, razmišljao o svim nebitnim stvarima i dolazio do revolucionarnih zaključaka. Eto, znam zašto je trava zabranjena. Čovjek kad se napuši skuži puno toga, zapravo previše. Skužiš Boga, crkvu, državu, a to je ono opasno. Ne smiješ dirati u državu skužio ne skužio. Jasno mi je da pijandure ne smiju voziti i obavljati odgovorne poslove, ali zašto čovjeku ne daju da u svom brlogu loče i puši. Odjebite ljudi! Mrzim sve one seronje što po TV-u kenjaju o tome kako je štetna trava, a onda odu doma i sopstvenoj djeci daju đeparac koja odu vanka i napuše se. Tko još nije joint popušio?

Nego, da se vratim ja na moj prvi pokušaj samoubojstva. U sobičku je bilo oko 7, 8 ljudi, filozofa, boema i budućih genija ovoga grada samo ako prežive. Premjestio sam se do prozora jer mi je falilo zraka. Ni tu nisam dugo izdržao. Mantralo mi se, mozak lijepo misli, ali tijelo ne sluša. Ljudi pričaju, gušt mi je slušati. Svaki čovjek nosi u sebi nešto posebno samo što rijetki to znaju izraziti. Večeras sam im publika ja, kojem se mantra. Do idućeg jointa nema nikog tko će ih razumjeti. Oni su u drugom planu, građani iz nižeg staleža, nebitni i odjebani.

Stojim na prozoru i teško dišem. Vanka pada gusti snijeg, toplo ti je oko srca kad to gledaš. Hladno je, a tebe grije. Osjećam se lijepo jer sam među prijateljima, slušam ih zatvorenih očiju. Želim leći. Kreveta nema, a vani je postelja od snijega (Bijelo dugme). Bilo je već jako kasno i odlazim. Nikome nije drago, svi se osjećamo kao jedno, žele da ostanem. Odlazim... Žurim na autobus. Idem polako, svjestan koliko sam spor i nije me briga. Stanica je bila pored najvećeg groblja u gradu. Silaziš niz veliku nizbrdicu i tu si, na samom ulazu u groblje. Upravo tu stane autobus. Preda mnom je groblje beskrajno veliko. Grobovi lijepo izgledaju prekrivani snijegom. I što mi je sve prošlo kroz glavu u tim trenucima nemam riječi i papira za opisati. Neki takav prijateljski osjećaj prema svim tim grobovima, umrlima od starosti, bolesti, nasilno ubijenih, slučajno stradalih... odlučio sam. Ovako sretan i zadovoljan ne mogu uvijek biti, idem leći na jednu od bijelih kolijevki i zaspati. Smrznuti ću se do jutra. U novinama će objeviti priču za gladne umiruće ljude, kukavice koje se samo boje i laju, a samo ja i dragi Bog ćemo znati koliko sam sretan bio. Kakva ideja, kakav predivan, bezbolan kraj. Napravio sam tek nekoliko koraka kad me za rame uhvati jedan od tipova iz sobička. Bio je policajac(!), pio je sa nama i volio nas kao ljude. Bio sam mu zahvalan na tome, ali ne i što je odlučio pratiti me na groblje. Osjetio je nešto i nije me htio ostaviti samog. Molio sam ga neka ide, lagao kako stanujem iza ugla i ići ću pješice, ali nije išlo. U očima mu je bio meni nedoživljeni pogled, vjerojatno tako majke gledaju svoju djecu kada su u opasnosti. Došao je autobus i ukrcali smo se. Zaspao sam i u snu se vratio na groblje. Tu je pokopan netko meni vrlo drag, netko tko to nije shvaćao za života. Legao sam na mermernu ploču i zaspao. Osjetio sam kako propadam kroz ploču, pa zemlju sve dublje i dublje. Negdje dole, u crnilu, izgubio sam osjećaj koliko je duboko. Osjetio sam osmjehe, vidio neka lica. Bila su zamišljena sa smiješkom. Ne mogu ih opisati, ali osjećao sam se lijepo pored njih. Trgnuo sam se iz sna... moj spasilac je  već izašao. Može se reći da mi je spasio život, a ja mu niti ime ne znam. Pogrešno je da su  samo mrtvi dobri. Mi smo krivi jer ih u životu ne shvatimo dobro. Ovog tipa više nikad u životu nisam sreo, ali uticao je na mene; daj sranju od života još jednu šansu. 

.

 

Zdravlje me počelo napuštati relativno rano, u dvadeset sedmoj godini. Tada sam doživio svoj prvi infarkt. Nešto me boljelo u prsima, bilo mi je teško, a nisam imao nikoga u blizini da mi pomogne. Upalim auto i pravac bolnica. Tamo sam imao prijatelja i računam, on će mi dati nešto za popiti i adio. Da mi je netko tada rekao kako ću izaći petnest dana poslije, nakon četrdeset i pet injekcija i vađenja krvi, legao bih negdje u brdima i pokušao bezbolno umrijeti, smrzavajući se pretpostavljam, jer je bilo poprilično hladno. Čim sam stigao i objasnio bolove, rekli su mi da legnem i pričekam. Ležao sam odmoran, pa mi je bilo pomalo neugodno. Onaj bol zbog kojeg sam došao bio je znatno manji, ali da ne bih ispao neozbiljan, odlučio sam pričekati liječnike što će reći. Oni su otišli u susjednu prostoriju, dok je sa mnom ostala medicinska sestra, plavuša, 33, 34 godine, malo širih kukova, ugodno popunjena i dobrog mirisa. Gledala me u oči i ako bih se nasmijao ili pokušao promijeniti svoj bijedni ležeći položaj odmah bi reagirala ‘pssst, polako.. ne mrdaj mnogo’. Ne podnosim igle i bockanja, ali ovoj sam dao malo krvi. Ništa nisam kužio. Mislio sam kako ću uskoro kući i planirao kako da je pitam... ‘oprostite, možemo li sutra na kavu’ ili ‘hoćeš na piće sutra, ha mala?!’. Došao je još jedan doktor, očito su ga probudili. Kratko me pogleda i samo kimne glavom. To je značilo da me stave u standardnu proceduru i oni se bace na mene kao lešinari. I dalje sam bio ozbiljan, sve ovo djelovalo je na mene zastrašujuće, a činilo mi se i kako znaju što rade. Bio sam miran i kibio komade. Prebacili su me u novu sobu. Tamo su bile dvije mlade sestre, ne znaš koju bi prije. Ono što mi je mnogo značilo za boravka u bolnici su te mlade sestre. Gledao sam ih i samo mislio na ševu. Pojma nisam imao o ozbiljnosti situacije. Ležao sam u sobi sa starcima od kojih je svako malo jedan umirao i dolazio novi. Osjetiš smrt! Pojavi ti se neki čudan osjećaj, nisi siguran je li smiješak zbog nadmoći, radost što si još uvijek živ ili tuga što voliš ljude i dijeliš bol s njima. Misliš da te netko odozgo gleda, Bog najvjerojatnije, pa ti je zbrka u glavi... sigurno je samo da si u tom trenutku razborit i human što inače nisi. Vlada neki strah u tebi, a ti ga brkaš sa ljudskošću i svojom humanošću. Uvijek nas je bilo troje u sobi. Ekipa se mijenjala skoro svaki dan. Upoznavao sam nove, različite ljude. Nikome nije bilo svejedno za svoj život. Svi su bili dosta stari i bojali se za život. U početku su bili paćenici, pa kad im postane bolje i patnje se smanje postajali bi glumci paćenici. Lica su im bila crna i puna bora. Nismo se smjeli kupati, svaka kretnja bila je zabranjena. Izgledali smo i smrdili kao klošari. Starci, oni koji prežive prvi dan, bi se oporavljali za tri, četiri dana. Dobili bi neku boju, a samim saznanjem da su nalazi bolji u njih se vraćao život. Nevjerojatno je koliko ljudska psiha utječe na bolest. Dobra vijest ili pjesma mogu učiniti više nego bilo koji lijek. Tako bi počinjale šale, upadice sestrama, one se smiju i svi su sretni. Starcima bi se vraćao apetit, posjećivala ih je gladna i zla rodbina, sve se vraćalo na početak. Rodbina bi razočarana otišla, a starčići željni razgovora pričali međusobno o svim mogućim glupostima, samo da se nešto događa, jer živi su! Puno sam naučio tih prvih nekoliko dana.

Previše su me mamile guze u sestara, pa se bacim u akciju. Stil mi je bio drukčiji. Pitao bih konkretno i gledao pravo u oči. Vidjelo se da nemaju baš često mlade pacijente, bio sam zanimljiv na neki način. Sjećaju se nekog tridesetogodišnjaka, kažu, bio je veseo kao ja i onda samo zaspao i u snu umro. Zavidio sam mu na tome, ali prevelika je filozofija sada o tome pisati...

Ja sam uzalud pokušavao naguziti neku od ovih divnih guza. Gledale su me kao teškog bolesnika, ‘moje srce to ne bi izdržalo’. Tako nisam mogao jebati, ali non stop u krevetu, bez pokretanja... čovjek uvijek nešto smisli! Otrio sam kako ne smijemo pišati i kakiti bez pomoći sestara. Prvih dana mi je bilo neugodno i uglavnom sam radio sve sam, ali zatim sam počeo koristiti svoje privilegije. Tražio bih da sjednem, da mi se popravi jastuk, patku za pišanje, pranje guzice. Za sranje imaju neku tutu koju ti stave ispod kreveta. Onda otvori rupu ispod tvoje guzice i seri. Nisam htio kenjati dok me nije nagovorio jedan starac ‘ajde kad si već tu, znaš kako je dobro.. kh,kh..’. Smiješno je kad ostvariš s nekim prijateljski i ozbiljan odnos, a onda se iskenjaš i ona ti gura prste u šupak da ne bi ostalo koje govno i upalilo se. Dali su mi tutu i namjestio sam se. Ležim kao da se ništa ne događa. Sestre rade svoj posao i brzo se kreću kroz sobu. Tu i tamo susretnu nam se pogledi i osjećam se glupo, ubija mi želju za govnom. Prikovan za krevet... tu će mi poslije donijeti večeru. A što ako slučajno, baš slučajno, ostane komad govna u krevetu i poslije dospije u moj tanjir? Ne vrijedi se o tome raspravljati. Njima nisi u pravu, zato šuti, kenjaj i pazi gdje lete govna. I evo ga, mali brabonjak. Kakio sam kao koza, malu okruglu lopticu, kao bombončić. Mogao sam staviti salvetu i rukom ga uhititi i izbjeći sva ova sranja. Prišla je sestra, navukla gumene rukavice i malo me isprala. Nije mi bilo neugodno, čak mi se i smiješak pojavio, ne znam samo jel’ od nemoći ili jada. I njoj je tako bilo lakše. Obično osjeti kad je ljudima neugodno, pa mora sve to raditi s nekom posebnom pažnjom. Sad sigurno misli kako je zajebavam ili sam skrenuo s glavom. Smijala se i ona. Opustila ju je ta atmosfera, pa mi bolje i temeljitije očisti guzicu. Uz to, ako mi se upali guzica, reći će kako sam bio neozbiljan i nije mogla dobro očistiti... vidiš, velika korist od smiješka!

Želio sam da nikad više ne kenjam, ali đoka je bio razlog što sam ponovo naručio tutu. Nisam mogao drkati i jedino zadovoljstvo je bilo pranje guzice i kite. Kitanov bi se toliko nabuđio da se moglo vidjeti sa vrata. Onda bi me došla oprati. Sve joj je bilo jasno. Nije me gledala u oči. Povremeno bi dodirnula moja napuhana jaja. Ja bih bio sretan, crven u licu i nasmijan.. he, he! Nije mogla raditi, a da me ne očeše po jajima. Stala bi s pranjem, ispravila se, pogledala me ljutito s jedva skrivenim osmjehom ‘Nikolaaaa’, zatim bi se sagnula i nastavila dalje. Bilo je tu šarma i nečeg što godi. Nije shvaćala koliko je privlačna. Jedva je čakala završiti posao i poći kući gdje je čekao muž i troje djece. Pričala je o braku koji je bio dobar u početku, a sada je to samo zajednica koja opstaje zbog djece i samoodržanja. Sex ima jedan put tjedno, čak i rjeđe. Bila je željna ljubavi, ali tu je želju ubijala radom u kući i na poslu. Volio sam je i želio... Vjerojatno će nam oboma biti žao jednog dana što se nismo dooobro izdrmusali koji put za ovih, meni groznih, petnaest dana.

 

 

.

 

 

 

 

govno 340., a tek je kolovoz!

 

 

Sobu sam sredio po svom ukusu; dvije fotelje, televizija i stolić pri ruci za piće. Uređena je banja i kuhinja. Sada se tu može sasvim pristojno živjeti. Nabavio sam mali motor radi lakšeg kretanja do grada i samousluge. Najčešće bih jeo kod majke. Te večeri sam odlučio uživati u svojoj rupi. Igrali su Dinamo i neki europski bogatuni. Naši su imali kvalitet, ali to danas nitko ne šiša ni 2%, lova je važna. Zato Dinamo mora pobijediti dva gola što je bolji i još dva zbog podmićenog suca. Momci su izašli na teren. Stadion pun jer publika voli bogatune. Naši dobro igraju i na poluvremenu vode dva razlike. Bili su izvrsni i mnoge duše učinili zadovoljnim. Obavio sam tuširanje i drkanje na brzinu. Zatim je počelo drugo poluvrijeme. Naši su blistali. Prvo je Studenski zabio 3:0, a onda Pejić volejem s petnestak metara za 4:0. Rastur! Počelo je slavlje po uliciama, ali mi se nije dalo izlaziti. Još mi se onanisalo, ali onda ništa ne i ostalo za Teu sutra popodne, pa se uzdržah. Popio sam još dva, tri domaća piva i zabolila me glava. Legao sam i nastavio s buljanjem u ekran. Bio je neki film o Juliu Cezaru. Koknuli su ga odmah na početku i to mi se jako dopalo. Što mora uvijek glavni lik sve pobiti, pojebati i nadmudriti? Ovo je sto puta bolje; sjediš, pijuckaš, gledaš film koji se zove Julie Cezar, a njega ukokaju već u dvadesetoj minuti. Zainteresira te, pomiliš ‘što sad?’ I film te drži budnim do kraja. Glavobolja mi nije prestala, ali sam se rasanio. Nabacim nešto na sebe i odem u šetnju pored obale. Svaki dodir s morem me odmara i oraspoložuje. Volim gledati barke, posebno one s kabinom. Sanjao sam da ću imati jednu takvu. Ponekad kada pomislim pobjeći sa ovoga svijeta mislim da bi to najbolje bilo izvesti u barci sa kabinom. Ta kabina ti je krov nad glavom, a unutra se umotaj u ćebe ako je hladno ili skoči u more ako je vruće. Navečer uđeš i sakriješ se u 3 kvadrata svoga mira, a ujutru se iskradeš i za poslom...

Ima jedna butiga što radi noću, pored moga stana. Odmah ispred je park. Ljudi kupe jeftino piće i sjede u parku, loču, razmišljaju i nerazmišljaju, nikoga ne gnjave. Sviđalo mi se i mjesto i ljudi. Ljeti najčešće izađem iz stana u parkić na pićence. Većina klošara tamo ide jer nema gdje drugo popiti piće. Problem je u novcu ili jednostavno ne želiš gledati ničiju glupu facu dok sjediš u nekom kafiću. Ponekad zaluta neki mladi par. Klinci nemaju gdje da se izjebu, pa dođu u park. Onda mu ona sjedne u krilo i ko’ fol sve je ok, a ustvari mu jaše na pimpeku. Ne smetaju mi klinci, štoviše, žao mi je što i sam nemam neku da je pošteno išibam kako treba, s upaljenim svjetlom na kauču u najboljem položaju za gledanje kurca kako ulazi i izlazi.

Obično pijem, kako smo ga zvali, gosparsko pivo od 0,33l. Ispraznio sam treću konzervu. Otprilike je 23 sata. Naučio sam raspored autobusa koji prolaze pored parka, tako uvijek znam koliko je sati. Sada će naići jedan od zadnjih dnevnih. Dosadno mi je i odlučim se za đir. Uskačem... unutra je 6-7 ljudi. Sjedam na samo dno. Vozač dobro ‘gazi’. Cijeli krug koji danju vozi jedan sat, sada će proći za jedva tridesetak minuta. Tri tipa glasno pričaju i krevelje se. Očito idu u provod. Jedan pokazuje kupaće gaćice. Kaže, spreman je za kupanje.

-         ...skupimo komade.. he,he.. onda na plažu.. pijesak, plićak... he, he.. a onda sine moj, one se napale...

-         Ajde ne seri, koje ćeš ti to komade nać’? Koja bi to s tobom u more - ha ha?!

-         Aha! Ove strankinje nisu normalne. Svaku večer ih ima i kupaju se.. he, he..

-         Trebaš imati auto, vikendicu, pa love za piće...

-         Imam lovu!

-         Da, za tri coca-cole.. ha ha ha!!!

 

Društvo se dobro zezalo. Bili su muškarci i tražili žene. Glavni problem je bio što se klinke danas jebu isključivo ako imaš za ponuditi nešto više od opranih muda. Momci nastave sa šalom. Poslije svake ‘dobre’ okretali su se i gledali jesu li uspjeli nasmijati plavušu lijepog lica, dobrih sisa i malo jačih kukova što je sjedala iza njih. Ona je bila ravnodušna, potpuno nezainteresirana. Ako bi im se pogledi susreli blago bi im se nasmiješila iz pristojnosti u stilu ‘ova vam je dobra’, a zapravo joj se fućkalo živo. Izgledala je umorno i zadovoljno, točnije kao poslije dobre ševe. S njom si u ovom trenutku mogao biti siguran u dvije stvari; da je ludo zaljubljena u onog tko je bambusao te večeri i da ako hoćeš nešto s njom razgovarati onda to mora biti ozbiljna tema bez ikakve pomisli na sex. Momcima to nije bilo najjasnije, pa su se nastavili truditi. Na stanici u gradskoj luci ukrcao se jedan neuredni čovjek. Smrdio je na ribu. Ljudi su ga pogledali kao pasje govno u stilu ‘kako on smrdi, a ja ga ne poznajem jer se ne družim sa takvima... ajme ljudi odvojite me od ovoga što dalje’. Čovjek je sjeo u jedan prazni red. Osjećao je prezir bijednih ljudi i nije ga bilo briga. Gledao je odlučno kroz prozor mrkog pogleda, kao da je ljut. Šutio je i zurio u mrak. Svidio mi se. Zatim mi pozornost privuče neka baba što se svađala s klincima oko prozora

-         Molim vas, ja sam stara i hoću da zatvorite taj prozor.

-         Pa jel’ ne osjećate koliko je vruće? Pogušiti ćemo se.

-         Od vrućine vam ništa neće biti, zatvorite prozor!

-         Nećemo. Perite gaće da manje smrdi... ma pazi babu, vozi se u jedanest noći i još gnjavi!

 

Onda baba zatvori prozor, ali klinci ga odmah otvore.

-         Kako ste samo divlji!! Omladina danas... sami divljaci.

-         Ajde, ustupi babi mjesto – drali su se i pucali od smijeha.

 

Baba je gubila živce. Bilo mi je smiješno. Netko normalniji bi pomogao, ali ja nisam spadao u normalne. Ima u ljudima nešto odvratno i sretni su dok drugi pate. Baba je patila, a autobus uživao. U tom prepucavanju nisam vidio smrdljivog čovjeka kad je izašao. Brzo pogledam vani, ali bilo je previše mračno. Zanimljivo mi je bilo njegovo lice i pogled, šteta što je ‘nestao’. Ušli su novi putnici, uglavnom mladi. Oni se noću najviše i voze. Zaljubljeni par sjeo je ispred mene na jednu stolicu... ona njemu u krila. Nisu me zanimali, ali svakih par sekundi čulo se ‘pak’. Ljubili su se... pak, pak, pak... Cijeli autobus je odzvanjao. Prislone vlažne usne jedno drugom, ljube se i pakću. Gadilo mi se. Autobus je išao dalje.. pak, pak.. približavali smo se okretnici. Tu svi izađu. Bio sam umoran. Najviše me iscrpilo ono dvoje paktavih. Autobus je krenuo natrag. Sada je ušao neki umjetnik po oblačenju. Zanimljiva je procjena čovjeka po oblačenju. Što je to ‘umjetnik po oblačenju’? Kada izgledaš kao kreten. Tip se očito ‘uradio’ nekom travom ili tripom. Bio je prepun filozofija i trebalo je to negdje istresti. Prvo je navalio na vozača kojega je bolio kurac za sve. On upravo završava svoj današnji posao i ide kući nešto pojesti i zaspati. Tip je davio pitanjima o mjenjaču, motoru, koliko konja ima bus i sl. Onda ga je vozač odjebao. Fantom se sunovrati ka meni. Razumijem ga, nije imao neki izbor. Jebi ga, pomislim i namjestim se za situaciju ‘stiže pametniji od tebe’.

-         ...dobro sam se uradio večeras... bila je ona iz Lezbača, donijela gadne tripove. Govorila mi je neke nevjerojatne stvari o novom albumu.. ih ih.. zamisli, tip je liže dok pjeva u onoj pjesmi ‘U svijetu nema gladi’... album je ejjjjjj.. strava!!

-         Aha...

-         Dala mi je i broj telefona... kaooo ‘nazovi me’, kužiš

-         Aha...

-         ...inače slikam i pišem pjesme...

-         Aha...

-         Ona bi da čuje... jebote, al’ piči ovaj bus!

-         Aha...

 

.

U trenucima kada sam trebao postati svoj čovjek još uvijek sam mislio samo na pičku. Mnogi moji prijatelji postali su svoji, šetaju djecu, mrze žene, žderu, rade i loču... Osjećao sam da još nisam našao onu pravu, koja će mi roditi djecu, kuhati, biti uvijek lijepa i zgodna. Imao sam 35 godina i već više od 20 samo zujim i gledam kako ću nešto pojebati.

Vremenom sam izgubio volju za izlascima. Ženske traže sve više luksuza i love. Našao sam spas u drkanju. Čim izdrkam drugačije razmišljam, puno sam realniji u svim razmišljanjima praznog đoke. Najbolje monologe imao sam poslije temeljitog, iscrpljujućeg drkanja. 

Često sam se bavio još jednom zgodnom stvarčicom, IRC-om, komunikacija preko net-a. Spojiš se i kenjaš s kim hoćeš. Možeš biti mačo, tubaš, lezbača, udata žena ili bogalj... U početku te stvar dobro napali, pa si iskren, a nakon nekog vremena ti sve dosadi i počneš sa šalom. Predstavljao sam se i kao žena, ali samo onda kada bi ih proučavao. Sve su žene posebne, nijedna nije ista. Nemoguće ih je poznavati, možeš samo proučavati. Na irc-u ti je to lako. Vidiš ime na ekranu i postavljaj sva ona pitanja koja se ne usudiš pitati u kafiću ili diskoteci. Ona te ne vidi i nemaš onaj strah od pristojnosti u stvarnosti. I ti i ona ste u istom položaju, pred crnim ekranom sa bijelim slovima. Nema tvoje ružne glave zbog koje će ti odmah okrenuti leđa. Ona je tu, osjeća se slično kao ti i daje ti šansu.

Svi irceri imaju neki problem. Uglavnom su ružni, a ima i onih koji u stvarnosti ne znaju prići curama ili jednostavno nemaju love koliko one traže. Znači, svi smo s ‘manom’ i to mi se sviđa. Dok se vani ljudi spremaju za izlaske, troše novce i poslije toga jebu, mi irceri ćakulamo satima. Onda se dogovorimo za izlazak uz silna ispričavanja ‘oprosti ako ti se ne svidim’ i sl.

Moram reći kako nikad nisam sreo curu za koju sam mislio da je ružna. Bilo je onih koje su mi odbojne i gadne, ali nikako ružne. Svaka ima nešto; smiješak ili kriv prednji zub, tamne guste obrve ili rumene obraze, pomalo kose oči, igru s prstima, nježne ruke, mote s češkanjem po kosi ili kad malo pogne glavu dok se smije ili nešto totalno deseto... mnoge ne znaju kako mi muški to vidimo i volimo. Mladićima su ciljevi isti, većina ih to nerado priznaje. Problem je u pristupu. Treba samo znati jedno, ne postoji neosvojiva ženska, stvar je u načinu na koji joj priđeš. Shvatio sam kako nije presudan izgled kod žena, jako je važan karakter. Ako ti je do nje stalo poslije sexa kao i prije, tu već ima nešto. Ako ti fali kad si sam i želiš s njom u šetnju, kino, zoo... bilo gdje, to je opet nešto. Naravno da se na zgodnu žensku bolje diže, ali proći će neko vrijeme i bit će ti žao za onom karakternom bucom koju si propustio.

Preko irca uvijek prvo upoznaš karakter i to mi se mnogo dopadalo. Ako si dobar lažov brzo smišljaš odgovore na njihova pitanja i možeš jebati ircerke svaki dan. Obično su debele ili ružne, imaju neki problem zbog koga ne izlaze i nemaju mladiće. Puno su razmišljale o svemu, bile iskrene i otvorene. To me vuklo k njma.

Bila je neka indonežanka Lora, zgodna tridesetogodišnjakinja s tipično ružnim azijatskim licem, u bogatoj europskoj zemlji. Grad u kom je živjela imao je gomilu nezaposlenih crnaca i kosookih, osjećala se nepoželjno. Dopisivali smo se svaki dan. Čitao bih svaki peti red njenih mailova i u odgovorima srao ko’ foka. Govorila je kako moje riječi utječu na nju, da se mijenja i dobija neku novu volju i energiju. Već sam počeo planirati doseliti se kad mi je napisala da se udala za nekog starkelju, punog love kome nitko nije smio ništa reći zbog braka sa azijatkinjom. Stari kenjac je znao da dovodi besplatnu robinju u kuću, a uz to dobro meso koje će trpiti njegovo staro zgužvano ispod svog tri, možda četiri puta godišnje. Njen život tu je završen. Čekaju je sudovi za pranje, prljavo rublje i čišćenje govana. Možda je to, ipak, brak iz ljubavi. Pozdrav Lori.

Madelin, mlada odvjetnica, živjela je u Berlinu. Ubrzo nakon upoznavanja poslala mi je sliku. Nije bila ružna... prokleto zgodna! Pisala je kako ima posla preko glave. Svaki dan radi po 12 sati, pa nema snage za izlaske. Ni u ljubavi nema sreće, kad god joj se neki svidi on je nedostupan. Ipak, kresne se s vremena na vrijeme, a jebači jednostavno nestanu, pa se poslije kaje i osjeća kao kurva. Predložio sam joj odmor, da dođe. Ja neću nestati. Prihvatila je.

...

Dočeko sam ih na aerodromu, nju i prijateljicu. Nije bila lijepa kao na slici. Pravilo: slike uglavnom iskrive i irceri UVIJEK šalju najbolje slike. Dobro smo se zezali, imale su smisla za šalu. Prijateljica joj je bila nimfomanka i pojebala je svakog taksistu koji ju je vozio. Rekla mi je kako je siguran izvor besplatnih muškaraca svaki taksi pogon nekog grada. Madelin je noću dolazila u moju sobu. Koristila je godišnji odmor najbolje što je mogla. Kad bi je vidio kako ulazi i uvlači se pod pokrivač mislio sam da ću je oženiti, a kad bi svršio umjesto kurca počne misliti glava i sve se preokrene. Jedva sam čekao da se vrati u svoj krevet i Berlin.

Opet na aerodromu... rekla je nazvati će. Pustio sam da sama odluči kad, svejedno mi je hoće li ili neće. Probo sam i ovo čudo, sad idem dalje...hoću još žena.

 

  

.

  

 

 

Situacija sa Helenom

 

Eva Maria i Helena došle su na ljetovanje. Sa Mariom sam se dopisivao oko godinu dana e-mailom. Upoznali smo se slučajno razmjenjujući iskustva glede nekog seminara o očuvanju životne okoline. Bila je liječnica, zgodna i prilično lijepa, nadasve pristojna, kuturna, odgojena u obitelji intelektualaca. Često smo razgovarali i postali bliski. Rekla je kako ima 25 i nevina je. Nisam joj vjerovao, ali kad ti netko nešto ponovi x puta počneš vjerovati. Otvoreno sam pitao ‘zašto se nisi nikad pojebala’, a ona bi pričala o tome kako će jednog dana i to doći, sad ima previše posla, ne stiže izlaziti, a i ne želi da to bude samo sex za jednu noć već nešto duža veza, sa ljubavi, pa koliko traje neka traje. Ne volim deflorirati ženske. Najdraže su mi one ‘drugi si mi’. Jednom dok smo razgovarali poželio sam je i pozvao

-         Dođi na nekoliko dana

-         Pa ne znam, obično putujem sa prijateljicom. Ako ona hoće, dolazimo sigurno.

-         Nadam se da će pristati. Lijepa si na onim slikama, znaš – dirao sam se po đoki dok sam to govorio– volio bih upoznati te.

-         I ja tebe. Javiti ću se ovih dana.

 

...

Došle su sa vrlo malo prtljaga. Planirale su obići pola Sredozemlja. Kod mene će se zadržati 15 dana. Helena je bila bomba, niska, mršava, sisata. Satirala se od kurca, bilo je očito. Jedna od osobina mi je što mogu zadržati hladnokrvnost, pa sam tako glumio ljubav prema Mariji jer ‘volimo’ se već godinu dana. Stvarnost je bila malo drugačija, ‘mali’ mi se dizo na Helenu 12 puta dnevno. Kad si hladnokrvan prema nekoj ženskoj i uopće ne pokušavaš oko jebanja sa njom rezultat je dobro upoznavanje, skužiš kako ćurka razmišlja, što voli, njeni pogledi na život i tako to. Uvijek nam je nedostupno ono što najviše želimo. Sve nam je jasno kad smo nemoćni! Zato treba biti zaista dobar glumac kako bi postigao ono što želiš. One ti uvijek govore kako moraš biti iskren. Kad bi prišao curi i rekao ‘hoću da te jebem’ dobio bi nogu u jaja, a kad je pojebeš i priznaš ‘sve je bila laž, samo da te jebem’, one kažu ‘hvala što si iskren, ali ja bi ti sigurno dala da si me to pitao odmah na početku’... ha,ha!!

Takva je bila situacija sa Helenom. Odlučio sam ostati miran, uostalom, ona je lijepa, a ja ružan. Mislim da su i njih dvije imale neki mali dogovor. Maria me često nagovarala da priđem Heleni, ali bilo mi je glupo... družiš se s jednom, drugu uopće nepoznaš i sad napasti je, zaista glupo i netaktično. Jedno popodne ostali smo sami, ja i Helena.

-         Kakoti se sviđa Maria?

-         Duhovita je... ima smisla za druženje i tako...

-         Hoćeš li joj biti prvi?

-         Ha, ha... – uhvatila me mala nespremnog – njoj će se to ‘samo dogoditi jednog dana’.

-         Sviđaš mi se.

-         O.. hvala. I ti si lijepa.

Pauza. Njen do bola zajebani smiješak. Činilo mi se da je to njihov plan; Maria provjerava jesam li joj vjeran. Helenu odbiti bi značilo ili da si peder ili luđak. Mislim kako je nitko nikad nije odbio. Ružan sam i uz to imam dogovoreno defloriranje već skoro godinu dana. Imam i neki moral! Jest da nije neki veliki... da mi ponudi ševu u tajnosti odmah bi prihvatio, ali ovako!? Ona se smiješila i gledala me, bez imalo stida pravo u oči. Vidjela je nešto u meni, a  to mi se rijetko događalo. Nikad nisam vjerovao kako ljudi u meni mogu nešto vidjeti. Mislio sam da samo ja znam što se u mojoj glavi kuha i griješio. Neki su me ljudi zaista dobro razumjeli, a ja nisam razumio njih... i jednostavno ih gurao od sebe. To su sjećanja koja muče čovjeka, donose mu bore i psihički ga, na kašićicu, ubijaju. Zamislite samo kako se može osjećati jedan nevoljeni čovjek bez igdje ičega!? Jedno vrijeme sam stalno sanjao neke scene iz tugaljivih filmova kako umirem i neki ljudi plaču za mnom. A kad umrem, lebdim iznad svog leša i gledam osjećaje nekih ljudi koji su tu, dolaze i odlaze, shvaćaju me sada kada me nema. Osjetim kako mi suze naviru na oči i osjećam nešto predivno, kad te netko shvaća makar i na tren... sad, kad te više nema. Mislim da u mladosti nikad nisam bio voljen, samo na kratko shvaćan. Poslije ti kažu kako si bio mlad i lud, a ja se mislim u sebi ‘jebem vam mater, idioti’. Život te ispravlja u onom pravcu... živi,radi, umri i pri tom ne misli. Budi običan, isti.

 

Čast onome tko je bio i ostao ono što jest. Hvala ti Helena.

 

 

.

 

  

 

govno 115.

 

Volim posmatrati ljude. Poželio sam posjetiti klub slijepih. Činilo mi se kako među njima nema zla. Pomažu se, ne svađaju i ne viču. Vjerujem da bi me lijepo ugostiti, bez bojazni kako ću ih iskoristiti ili oštetiti. Zanimalo me kako razmišljaju. Pretpostavljam da su shvaćali puno više nego obični ljudi. Na to ih je naveo okrutni život oduzimajući im vid. Samo u nesreći čovjek može naučiti cijeniti ono što ima, a ovi ljudi imali su veliku nesreću. Zato sam vjerovao da nikad nikome ne bi učinili zlo i nisam shvaćao kako drugi ljudi to ne razumiju. Imao sam prijateljicu sa kojom bih o ovakvim stvarima razgovarao. Bila je spremna o svemu prodiskutirati i najčešće bismo dolazili do veoma humanih i lijepih zaključaka. Zvala se Neda i voljela je ljude.

 

Neda je slavila 35-i rođendan i pravila tulum. Bio sam mlađi 6 godina, a naše prijateljstvo trajalo je već više od 12. Na tulumu su bili uglavnom njeni kolege sa posla, fakulteta i škole. Jedini sam bio bez prijatelja, ostali su bili stariji, generacija i  znali se od ranije. Poznavao sam neke Nedine bliske prijateljice, pričala im je o meni, kako to već ženske čine, morale su me upoznati i sve je to bilo davno, davno... Neda je imala poseban odnos prema meni, bio sam nekako zaštićen i to mi se dopadalo. Bilo je oko 25 ljudi, uglavnom inženjera. Svi su došli u parovima. Sjedali su u tišini i ponašali se fino. Nekih se od njih sjećam sa ljetovanja. Ludovali su, tulumarili, učili i polagali ispite, a sada kao starci sjede i čekaju djecu, unuke i mirovine. Naučili su što život i država od njih traže. Povremeno netko ustane i ode na pišanje. Moj problem je bio sa stomakom. Uvijek sam kenjao, gdje god se našao... u gostima kod nekoga, po kancelarijama, fakultetima, čitaonicama, aerodromima, kolodvorima, svuda! Posebno bi uticale situacije kada se obraćala pozornost na mene, odmah mi se prikenja. Prebacivao bih nogu s noge, znojio se i tražio pogodan trenutak za izgubiti se u pravcu klonje. Nedi sam za 35-i rođendan priredio žestok proliv jakog smrada. Još dok sam bio unutra neki su pokušavali ući. Pravio se red ispred vrata. Jao onome koji je prvi ušao, kukala mu majka! Tako olakšan osjetio sam se bolje i krenuo natočiti piće. Bilo je glazbe, ali ćelavi inženjeri su više mislili na radni ponedjeljak i čuvanje snage. Vikendom se treba naspavati i odmarati..bla,bla..  Neka klinka je skakala i plesala nasred sobe. Bilo mi je smiješno kako najbolji komad tu večer daje sve od sebe ne bi li uhitio neku od ovih ljudskih veličina i duševnih bijednika. Tipovi su samo kriomice virili u njene čvrste sise i guzu, pri tom planirajući kako će večeras isprazniti kite u svojim ženicama. A ženice, nesretnice, ovisne o svojim muževima ne smiju ni pomisliti na nezadovoljstvo. Dale su im svoje najbolje godine i sad više nemaju argumnte za ucjenu, pa moraju biti vjerne sluge. Tek kada budu imale 40 i više doći će im iz guzice u glavu i postaviti sebi pitanje ‘što se nisam više jebala između ispita, nego samo učila, brzo se udala i ostala kurca gladna za cijeli život?’.

Nijedan muškarac ne voli ženu sa puno veza iza sebe. Ipak, kurve imaju nešto jako vrijedno, a to je vjernost (!). Kurva zna cijeniti ono što ima i puno ulaže u onoga koga iskreno voli. Prošlost joj je crna i neizbrisiva, ali duša iscrpljena i željna davanja i primanja dobrote. Za svaku ženu koja je imala 10 muškaraca govorio sam da je kurva. Takve kod mene nisu imale šanse za nešto ozbiljno. Čim bih je opalio išao sam dalje. Danas kada se sjetim kakve sam sve predivne žene ostavio jer sam ih smatrao kurvama, dođe mi otići i moliti ih na koljenima za oprost.

Ahh, teško mi je razmišljati o ovome, ipak sam još mlad. Preda mnom je bar 10 godina aktivnog sexa, puno novih poznanstava i ženskih karaktera. Jedan od njih će sigurno biti onaj kojeg tražim. Dotle me zanima samo tri kvadratna centimetra ženskog tijela.

 

 

.

Mržnja

 

Postoji u svakom čovjeku nešto zlo, a da on to ni sam ne zna ili ne želi priznati. Prava istina je kako nema čovjeka koji nikad nije bio makar malo zao... to je onaj smijeh kad je bogati susjed izgubio novac, onaj nasmijani brk kada je debeli tukao mršavoga ili kad su lopova privodili grubi policajci... ne osjeća li čovjek neku čudesnu snagu prolazeći pored invalida dok ga gleda sa visine i pokušava ozbiljnim licem pokazati suosjećanje u nesreći ili mu se, možda, obratiti smiješkom na ulici pretjeranom ljubaznošću, a duboko u sebi ima neki izvor energije koji ga u tom trenutku napaja jače i više nego obično i čini takvim kakav jest pred tim nesretnim čovjekom u kolicima; snažnim, razboritim, spolja prijateljskim, a iznutra, duboko u sebi sretnim.

Ima li nekog osjećaja superiornosti na pogrebu bližnjemu svoga dobroga prijatelja, susjeda ili velikog sportaša ili umjetnika. Ne osjeća li čovjek u tom trenutku sreću što je živ, ne osjeća li se nekako većim i nadmoćnijim od trupla ispred sebe koje nepomično leži i zauvijek odlazi u kamenu rupu i zaborav? Ne javlja li se u čovjeku nešto čudno dok gleda žene koje gube snagu u nogama i muškarce koji se dostojanstveno drže sa suzama u očima.

To je naše malo zlo, zlo o kojem pišem, ta mala zluradost duboko skrivena u nama, za koju, kada se javi, nećemo priznati da je stvarna. Nisu svi jednako zli, niti je sve zlo. Ono je negdje u nama i otkriva se kao starost. Za čovjeka se ne mora reći da je zao ako ima u sebi tu malu zluradost, to mi se čak čini normalnim. Svi su ljudi u duši po rođenju sposobni biti zli. Rasteći, to samo sve više shvaćaju i otkrivaju. Samo su mala djeca nevina i čista jer im je sve bazirano na iskrenosti i dobroti.

Mržnja je dio svega zemaljskoga. U prirodi se to zove borba za opstanak, a nama ljudima to izgleda, otprilike, ovako; Europa, Amerika, Azija, Afrika... međukontinentalna ljudska mržnja. Crni ne vole bijele, žuti crne, a bijeli ni jedne ni druge. Onda pogledaj bilo koji kontinent i na njemu države. Ratuju jedna protiv druge, bijelci protiv bijelaca, crnci protiv crnaca... Gradovi, novo rivalstvo. Ovaj grad ne trpi onaj jer tamo su ljudi ovakvi i onakvi. A u oba grada žive ljudi. Oni su raspoređeni po kvartovima. Niti jedan kvart nije isti, zato se i mrze. Ljudi su raspoređeni tako da ne pripadaju u bilo koji kvart. Ljudi iz različitih kvartova se mrze. Unutar svakog kvarta su kuće. Jedne su žute sa lijepim taracama, a preko puta su šarene, zapišane, zarđalih, neodržavanih ograda. Mrze se. Ako prođe čovjek iz žute zgrade pored šarene, može dobiti neko smeće u glavu. U tim zgradama ima po nekoliko katova. Ovima koji su kat niže uvijek smeta truptanje onih iznad. Susjedi smetaju jedan drugom. Tako se mrze ljudi u toj zgradi, u tom kvartu, gradu, državi, kontinentu, te rase...

 

.

 

 

 

 

Mislim da se najbolje osjećam kada sam sam. Valjda zato jer još nisam našao nekog sebi sličnog ili tko će vjerovati kako me  razumije. Ljudi, uglavnom, misle da sam loš. To mi ne smeta, čini mi se da je bolje kada ljudi misle kako si loš. Onda se lakše postaviti prema njima. Nikako nije dobro ako rasteš među lošim roditeljima. Prema njima se uvijek teško postaviti bilo da su dobri ili loši.

Najviše volim šutati i razmišljati. Često su mi u društvu predbacivali kako izađem u grad i šutim. Ljudi nikako nisu mogli skužiti da se ja tako najbolje osjećam. Što sad svi moraju nešto srati makar sve to zvučalo glupo, a sve zato jer si u društvu. Kad šutiš ljudi te ne mogu procijeniti baš najbolje, pa kad prvi put progovoriš gledaju te upitno i s pozornošću. Tvoje riječi odzvanjaju nekako teško i misaono, odbijaju se od upitnih lica žednih pametnih riječi... možeš prdnut i ostati živ. Nisam volio biti slušan s pozornošću, pa bih se kezio s razlogom i bez razloga, kao blesav. Onda bi ljudi skontali da imaju posla s budalom i sitno vrijeđali... kad si u društvu prvo budalu napadaš i ismijavaš. Ponekad bi se našao netko tko bi me pročitao. Ti što me pročitaju obično bi smrdili, ružni su i duhovno napredniji od mene. Malo je takvih bilo. Nisam se družio sa njima, ali sam ih poštovao. Valjda je to po onom zakonu da se sličnosti odbijaju, a različitosti privlače. Iako idiot, najviše vremena u životu proveo sam sa antitalentima i praznim ljudima, u svemu totalno prosječnim, koji bi sve moje prijedloge olako prihvaćali jer im se to činilo kao vrhunac njihove mladosti ili čega već, pojma nemam. Ne žalim zbog toga. Obični ljudi su tako jednostavni, a ja obožavam jednostavnost.

 

.

  

 

 

 

Život. Velegrad.

 

Nitko ne cijeni tvoj mali životić. Umreš i kao da se ništa dogodilo nije, velegrad to ne osjeća. Opet će svakog jutra biti svježe mlijeko ispred butiga, dnevne novine u trafikama, tramvaji i autobusi prepuni na istim stajalištima, automobili ispred semafora s istim putnicima. Umreš i nikoga nije briga što si postojao. I to je dobro. Zamisli kad žališ za nekim dan, mjesec, godinu... Ljudi iz gradova brzo uče i puno brže žive, svako zlo je veće, a tuga manja. U malim mjestima zna se red, postoji ljubav i tuga, osjećaji, pa bio on znanac ili samo dobar prijatelj. Tužan si kad vidiš smrt. To boli i muči, a nitko to ne voli. Možda i dolazi vrijeme kada će postojati samo veliki, bezlični gradovi.

Uvijek sam mrzio loše kritičare, a prava istina je da su uglavnom svi oni loši. Sve ovisi kako se osjećaju u tom trenutku. Posran kritičar piše posranu kritiku. U početku mi nije bilo jasno zašto su skoro uvijek kritičari posrani, ali vremenom sam shvatio da ti ljudi jednostavno nemaju talenta, loših su živaca, život im je prazan i pokušavaju na sebe skrenuti pozornost. Njihov poziv je takav da samo mogu srati, a ništa kreirati ili budućnosti ostaviti. Kritičari bi trebali biti već zaposleni ljudi koji ne zarađivaju od kritike. Tako bi sve kritike bile realnije i iskrenije. Ako već moramo imati zanimanje kritičar, onda neka to bude osoba s iskustvom i godinama. Ima stvari koje ljudi nemaju od rođenja već ih jednostavno treba vremenom učiti. Onda kad nešto vidiš možeš dati pametnu i fer kritiku. Obično je period dobrog kritičara između četrdeset i pedeset godina, poslije toga dođe vrijeme eksperimenata, kombinacija i kritika opet ode k vragu.

Mlad kritičar ima najveću manu što želi napisati nešto revolucionarno, nešto što će dobro odjeknuti i učiniti ga poznatim, a predstavu ko jebe, ona je samo iskritizirana odskočna daska. Što gora kritika, to bolje. Zar nije lakše ispljuvati dobrog opernog pjevača nego ga porediti sa Carusom, Pavarottiem...

Jedan mladi par kritizirao je neku polu dosadnu predstavu izvedenu premijerno u malom poznatom gradiću. Ona je ‘domaća’, on iz susjednog, velikog grada. Oboje su poznati u svojim gradovima, po baljezganju naravno. Bio im je, definitivno, loš dan za gledanje predstave. Više su, u podsvijesti, mislili na jebačinu poslije predstave nego na petnaestak ljudi koji se se mučili glumeći na sceni i pored nje. Jedva su dočekali kraj i sjurili se u obližnji restoran, popili nešto jeftino uz kiseli smiješak dok su plaćali. Prozborili su tek poneku riječ o predstavi, samo toliko da su sigurni kako će oboje napisati lošu kritiku. A onda napokon sami... u njenoj sobi. Ševili su se. Ona je snažno uzdisala i glumila lavicu, dok je on uobičajeno muški uživao dok nije svršio. Onda je nastala tišina i bilo im je jasno kako je to bila najobičnija ševa i svi oni uzdasi i gluma bili su nepotrebni. Skužili su da je najbolje razići se. Ona ga otprati do vrata pogledom ‘dođi opet i razvali me životinjo’. On je otišao pitajući se što je bilo gore, predstava ili smrdljiva pičetina.

 

.

 

 

Ne umijem procijeniti kad je čovjeku zaista teško. Nečije mi se ponašanje vremenom jednostavno zgadi, dođe do nekih situacija kad osjetiš kako više nisi u stanju popuštati. Izbjegavaš ga, ignoriraš, radije odeš spavati ili šetati nego da ga moraš gledati. A onda se dogodi, nesretnik završi u nekoj bolnici totalno slomljen. Dijagnoza: otišo sa živcima ili infarkt. Sve zbog iscrpljenosti ili nečeg petog, u svakom slučaju vezano za bolnicu i liječenje. Bude ti žao, skužiš koliko je nesretnik propatio. Sjetiš se svog posljednjeg razgovora s njim i upitaš nije li svo to njegovo ponašanje u zadnje vrijeme bilo plod bolesti i nerazumijevanja okoline, nije li se ipak nekako borio pobijediti svoj ponos. Sjetiš se ponekog smijeha neposredno pred slom i kako se ponašao kao da se ništa strašno ne događa, a ti si samo šutao i pitao se što taj luđak ustvari radi i s nevjericom čekao sljedeći susret. I kad bi ga opet sreo, a on vikao i vrijeđao, ti se samo okreneš i odeš svojim putem zaboravljajući na tu groznu osobu. A njemu je trebala podrška, ruka koja će ga uhvatiti da se ne sruši u suzama i nemoći. Sad leži negdje u nekoj bolnici bespomoćan i drogiran lijekovima koji ga ostavljaju ravnodušnim pred svim onim pitanjima. Liječnici mu pomažu zaboraviti situacije u kojima si i sam sudjelovao. On će poslije izaći napolje i ti ćeš ga častiti kavom ili ćete prošetati zajedno po obali. Žaliti ćeš ga i u duši osjećati kako si okrutan bio. Shvatiti ćeš kako je tom čovjeku teško bilo i koliko mu je mogla značiti neka tvoja podrška, makar i pogrešna. Danas ste opet prijatelji i sve je u redu. Opet je sve kao prije, malo ste usporeniji i iskusniji. Greške iz prošlosti nećete ponoviti. Sjećanja blijede i bole, bore se gomilaju.

 

 

.

 

 

 

 

 

 

G.Soko je primljen na mjesto trenera u NK Bura. Klub je imao lošu sezonu i preselio se u treću ligu. Nogometaši su se jeftino prodavali, samo da odu. Soko nije dobio nikakvu lovu za preuzimanje kluba, jednostavno je volio nogomet. NK Bura je bio relativno poznat klub. Dva puta su bili na domak prve lige i igrali jedno polufinale domaćeg kupa. Ove godine klub je bio pred raspadom i ispadanjem u još niži rang. G.Joško Kern i g.Ivan Tucić primili su g.Sokoa na razgovor točno u 10am, ponedjeljak. Uljudno su se pozdravili. Joško je sjeo za radni stol, Ivan stao pored njega. Soko se zavalio u fotelju. Ponudili su ga kavom.

-         Znate kakva je situacija. Nemamo para, a treba raditi kvalitetno. Ako uspijete klub će vam iduće sezone platiti, a ako ne...

-         Ne zanima me novac – odreže Soko.

-         Znamo, znamo – nastavi Joško, a Ivan tiho upadne

-         Normalno, nećete raditi o svom trošku. Plaćati ćemo vaš smještaj, hranu, auto uz solidnu dnevnicu. Većina novca je namijenjena pojačanjima kluba.

-         To me najviše zanima. Rečeno mi je da ćemo kupiti neke igrače, pa sam sastavio spisak želja.

-         Čujte g.Soko, shvaćam vas potpuno, ali mi nemamo spisak. Kupujemo samo ono što možemo kupiti – Joško baci oko na spisak i nastavi

-         Evo, tu je Hasan. On ima obitelj od 13 članova. Gdje ćemo s njima? Tko će ih smjestiti? Jest, mali dobro igra, ali... pa ovaj Xalu, on je crnja čovjeće! ..ha,ha.. – nasmije se i pogleda u Ivana koji se također kiselo nasmiješi

-         Ne možete tek tako dovesti crnju u ovaj mali grad. Ljudi bi govorili...

-         Čujte – vidno uzrujan progovori Soko – ne tiče me se to. Ja tu imam 6 jeftinih igrača koji će se probiti u drugu, a zatim i u prvu ligu. Vrlo su jeftini i dobro ćemo ih prodati poslije. Postati će popularni, pa i ja sam iz ovog grada i nikad nisam čuo i vidio mržnju prema bilo kome!

-         Da, da, u pravu ste, ali ne razumijete politiku kluba. Nema crnja i sl. u našem klubu, a kako mi se čini svi sa vašeg spiska imaju neku manu.

-         Ma što govorite?! Kakva mana u 21. stoljeću? Jel’ ovo etnički čist klub?

-         Pazite g.Soko što govorite. To već nisu riječi na mjestu – zacrveni se Joško, a Ivan koji shvaća da razgovor teče u neželjenom smjeru urođenom ljigavošću reče

-         Molim vas objicu, nećemo se svađati oko ničega. Sigurno ima još dobrih igrača osim tih 6, zar ne g.Soko? Sjetite se, grad je odlučio kupiti pojačanja koje zatražite.

-         Meni se čini kako vi o nogometu nemate pojma. Politika je ono čime se vi bavite i to prljava politika!

-         O ne, g.Soko, mi se samo brinemo da ljudi u ovom gradu budu zadovoljni ulaganjima – nastavi Ivan uz svoj kiseo smiješak i smrad tako da Soko nije bio siguran jel’ ovaj prdi ili mu smrdi iz usta.

-         Ne možete se miješati u politiku kluba – ciknu Joško otkrivajući svoje osobine primitivca.

-         Znači raditi sa onima koje mi vi odredite i raditi onako kako vi kažete bez žalbi i negodovanja?

-         Da! – propiskuta Joško i okrene se na bok kao da će očepiti žestoko

-         Otprilike tako – nastavi Ivan – klub je u interesu cijelog grada, a mi govorimo u njegovo ime.

 

Sokou se smuči klub i birokracija. Uvijek su mu neki kreteni branili raditi u životu. Jedina stvar koju je dobro znao bila je nogomet, ali treba li raditi nešto što voliš , a da ti drugi govore kako? Što kad bi svaki umjetnik u orkestru svirao onako kako mu se dirigira? Bi li bilo Paganinija, Horowitza, Rubinsteina... ili Menotija, Van Gaala, Trapatonija?

-         Ne gospodo, nije ovaj posao za mene – Soko ustane i krene ka vratima. Joško je već izgubio živce, u očima mu se čitalo ‘mrš u pizdu materinu’. Ivan je bio razumniji. Poletio je za Sokom, izgledalo je kako će se baciti na pod umjesto saga, ali onda se uhvati za kvaku i s glupim kezom nastavi

-         Molim vas g.Soko, razmislite. Ipak je ovo jedan ozbiljan klub. Dođite opet sutra, kad budete hladnije glave.

 

Ostali su sami, Joško i Ivan. Tišina.

-         Kakav kreten, a nudili smo mu dobru plaću, aha, DOBRU! – Joško se prevrne na drugi bok i ne prdne – što ćemo sad?

-         Stara varijanta, daj nekog hdz-ovca.

-         Znaš da su skupi i ne urade ništa...

-         Da, ali onda nemamo problema... nitko kriv.

Joško se uhvati za telefon.

-         U pravu si. Glupa je bila ideja sa dovođenjem trenera. Samo imamo preobleme. Nazvati ću tamo, pa neka nekog pošalju.

 

Joško ustane i prošeta po sobi. Sad je Ivan sjeo. Obojica su zadovoljni. Plaće su im i dalje visoke, posao osiguran, klub pod kontrolom. Dok nema napretka njihove fotelje nisu ugrožene, oni su glavni i sve je uvjetovano njihovim sitnim malverzacijama. Njima je, već u 11.20 am, završen još jedan radni dan. Nogomet je ostao mrtav.

Soko je već dosta odmakao. Ima jedan školski klub koji ga već duže vremena traži za rad s mladima. Sviđali su mu se klinci. Trčali su do iznemoglosti, prepuni želje i vjere. Trpjeli bi udarce i stiskali zube, slušali su savjete i igrali srcem. Soko se nasmiješi i krene prema klincima. NK Bura za njega je prošlost.

 

.

 

 

 

Tuča

 

Bimbo se volio tući. Odabirao je uhranjene mamine i tatine picajzle ne navikle na fight. Nekada je trenirao borilačke vještine i ponešto naučio o prljavim, jebitočnim udarcima. Sa tim znanjem i težinom od sto kilograma imao je izgled snažnog i jakog borca.

-         Ej pizdek, ‘oćeš da se malo pokidamo?

-         O ne, danas imam neka posla.

-         Što, ‘oćeš sutra?

 

Tip proguta knedlu i tihim glasom slabijeg da ne čuje okolina upita:

-         A što si se mene uhitio?

-          Pa lijepo reci da si slabiji i mo’š ić’! – drao se Bimbo nadmoćno i okretao oko sebe gledavši ima li dovoljno publike.

-         Hah... pa dobro, jači si – reče tip misleći kako je sve ispala dobra šala s budalom i iskezi se.

-         Eeee, tako, vidiš... BŠ! – opičio mu je lakši šamar, a takvi se najviše čuju. Ako dobiješ

dobar udarac ne čuje se ništa, samo se malo upišaš u gaće. Kad jako pljesne to je ništa.

 

Bimbo je likovao. Htio je tuču uz dosta publike. Odabrao je nedostojnog protivnika, zvao se Dim. Bio je picajzla i vodile su ga emocije. Neke žanskice u blizini su se nasmijale i on je morao prihvatiti tuču makar i po cijenu batina, ta ne smije se pred ženskima ispast pizda, poslije te prati loš glas i nema pičetine za tebe.

-         Slušaj Bimbo, nije ti štos, praviš se pred ženskima, a ja sam mislio da smo prijatelji.

 

BŠ, BŠ... odjeknulo je preko Dimovih usta.

- Ha, ha... ti si mi neki muškarac – uzvrati Bimbo ne čekajući Dima da završi žalopojku. Ženske su padale u trans. Obično im se ništa ne događa, uz to su još nejebene, pa je ovo prilika za isprazniti se na neki način. Bimbo je bio glup i jak, volio se razmetati, a rado bi nešto i pojebao. Ovo je bila njegova situacija, jedina šansa da nešto pokupi. Dim nije bio neka inteligencija, ali ni tako glup kao Bimbo. Ženske su bile važne u njegovom životu što je i normalno za tipa od dvadeset i tri godine. Nije se tukao niti imao iskustva u tome. Fino je izgledao. Odlučio se blago potući, možda više nešto odglumiti nego istinski upućivati ruke i noge u smjeru Bimbovog sala.

 

-         Jel’ se hoćeš mlatit, ha pizdo debela!? Ajde, sad će bit njoka – vikao je Dim sa nekim smješkom na licu. Htio je da ga Bimbo shvati kao šaljivca i da se sve završi bez jačih udaraca i dobrom predstavom za ženske. Vjerovao je kako se sve to vidi u njegovom licu i smiješnim pokretima tijela. Bimbo se smijao jer je znao koliko je jak i da će Dimova glava uskoro biti krvava. To mu je zaista bilo smiješno.

-         Ha,ha... ajde Dime, dođi da te zdimim... - BŠ, BŠ... TUP, AH!.. BŠ – odzvanjalo je iz svih dijelova Dimovog tijela.

 

Dim se lagano odmakne i pogleda Bimba pogledom ‘koji ti je kurac’, ali samo trenutak poslije zacrveni mu se pred očima. Sjevnula je Bimbova desnica i Dimu su bile pune ruke čorbe iz nosa. E, sad je popizdio i dobio nadljudsku snagu. Iskolačio je oči i skočio prema Bimbu. Ispuštao je neke krikove uz izbečeno lice i suzne oči.

-         Aa, majku ti jebem, pa nismo se ovako dogovorili!!!

 

Zamahnuo je nekoliko puta, skakao na Bimba i primao udarce. Toliko se uzbudio da nije ništa osjećao. Bimbo se mudro povlačio i uzvraćao udarce. Ženske su se utišale u uozbiljile. Dimovo lice bilo je puno krvi i suza, a tijelo modrica. Par puta je uspio zabiti desnicu u Bimbovo salo što ovaj nije niti osjetio. Ipak, u Bimbu se pojavi neki osjećaj krivice i uhvati Dima u klinč.

-         Ej momak, mislim da je dosta. Dobar si borac, najbolje da prekinemo.

 

Dim prihvati jer mu ponuda nije zvučala kao poraz. Odmaknuo se, pokupio svoje stvari, obrisao lice rupcem i oborena pogleda krenuo ka izlazu.

-         Hoćeš s nama na piće – upita Bimbo.

-         Ne, žurim... imam posla.

-         A vi cure, idemo, ha!?

 

One su sada bile ozbiljne. Vidjele su krv i to je bilo sve što su htjele. Bimbo je sad opet onaj stari glupan. Što će one s njim?

-         Ne hvala, moramo učiti, bok.

 

Bimbo ostaje sam. Smiješio se i gledao svoju izgrebanu pesnicu. Bio mu je ovo dobar dan. Ostao je s nekom lovom u džepu. Potrošiti će na starom mjestu... u crvenom bulevaru.

 

.

 

  

 

Situacije u kojima se žene osjećaju glupo

 

On je muškarac, glava kuće. Njegova riječ je uvijek zadnja. Sve mora biti po njegovom. Jede kada je gladan, ali se trudi da to bude uvijek u isto vrijeme. Ako prilegne poslije ručka nitko ga ne smije buditi. Svaki nagli pokret, buka, pa čak i pogled izazivaju gnjev i grubu reakciju. Često zadaje udarce, dok nije bilo djece ženi, a čim su djeca stasla svatko je imao svoju dozu.

‘Djeco, tko je razbio čašu!?’... BUP!... ‘Djeco, jel’ se učilo danas?’... BUP!... ‘Tko nije namjestio svoj krevet jutros!?’... BUP!... ‘Zašto smeće nije izbačeno?’... BUP!... ‘Ženo, ne nerviraj me!’... BUP!...

On jede i obavezno prdi i podriguje. Sretan je jer dobro smrdi i čuje se nadaleko. Tko se ne nasmije nije prijatelj, zato se svi glupo smiješe i uživaju u hrani i smradu. Hvala ti Bože na hrani i prdežu ove muškarčine preko puta.

Ona je žena s duhom, lijepa i obrazovana. Ne znam kako je još opisati jer već sada ne pripada ovoj priči.

 

Priča prva: Na odmoru

Proljeće. On, ona i dijete voze se po jezeru u nekakvom koritu. Korito i nije loše, zanimljivo, a jezero mirno, čisto i prozirno. Vrijeme lijepo, samo je dijete višak. ‘Što će ono uopće tu, na skupom odmoru?’. Vjerojatno zato da bi pričalo jednog dana kako je on, muškarac, kroz blistavu površinu jezera ugledao poveliku mušulu. Dubina oko dva metra. On pomisli da u đinovskoj mušuli ima biser. Ona misli kako je duboko i tisuće ljudi su već prošle ovuda i sigurno nema bisera. On je odlučio, mušula mora biti njegova. Pokušava veslima, mokri su mu rukavi, sav je mokar, njori i ima je. Ne otvara je odmah. Stavlja je u džep i odlazi u hotel. Tamo će je otvoriti polako, polako, kao što umirovljenici gledaju lutriju broj po broj. Neće je razbiti, otvara pod vrućom vodom... polako, polako... ovo je trenutak kada će mu se, možda, osmjehnuti sreća u životu, nema više rintanja, samo dobra jela, auti i garderoba. Mušula je otvorena. Veliko narančasto meso. Nervozno meči rukama meso, kida ga u najsitnije moguće komadiće, ne može vjerovati kako nema ničega. Drži školjku u rukama, prvo s mržnjom, a već sekundu kasnije s upitnim pogledom gdje baciti ovo smeće. Ona ga gleda praznim licem, svaki drugi pogled mogao bi izazvati gnjev. Okrene se i lice zidu reče ‘Kakva blećina..c,c,c...’.

 

Priča druga: Šetnja

Možda on jednostavno nema sreće. Ali trudi se naći je. Idu ulicom, on i ona. Tmurno popodne, rijetki prolaznici. Ugladaju lijepo zapakirani smotuljak. Njemu se učini da je to jedan od onakvih što u filmovima obično budu puni love. Ona pomisli da je netko to zaboravio i ne bi trebalo dirati, a možda je i bomba, netko je namjerno ostavio!? Ne, on je odlučio, moramo paketić uzeti jer unutra je nešto vrijedno. Možda netko gleda, ali on je nenadjebiv u rješavanju problema. Stati će autom odmah pored kontejnera, ‘a ti ga ženo ubaci u gepek’. Žena između gepeka i BUP bira lakše. S gađenjem uzima paketić i odlaze. On zadovoljno vozi, osjeća da ima nešto dobro. Voziti će što dalje. Strpljiv je i neće otvoriti odmah sada. Stali su pored puta, on vadi paketić i stavlja na haubu. Situacija podsjeća na rezanje novogodišnje ćurke. Paketić se otvara. On se osjeća bolje nego kad jebe, ako je u paketiću ono što misli da jest, biti će bolje od orgazma. Oči mu cakle! Osjeća se dobar smrad... postaje vlažno i ljepljivo. Pojavljuju se riblja crijeva, krljušt i sva ona govna što idu uz čišćenje ribe. Netko je sve to lijepo i uredno zapakirao da mačke ni bi potrgale i napravile nered po putu. On čisti ruke i ulazi u auto. Ulazi i ona. Voze se. Osjeća se smrad ribe.

 

Priča treća: Zadovoljstvo

On dobro zarađiva. Ona radi kućne poslove. On raspoređuje novac, pazi da se mudro troši. Nikad se ne pije po kavanama. Ponekad ode, kad je s društvom, voli što ga smatraju bogatim. Poslije se uvijek pita zašto je dozvolio tim dripcima da ga nagovore platiti jednu turu. Onda ponovo negdje sjedne nešto popiti. Namrgođen je i misli kako to treba poslije platiti, ali neka, važno je uživati. Dolazi konobar i treba biti gospodin, na licu mu je širok smijeh dok broji pare i pokušava dati utisak kako će biti dobra napojnica jer ‘dobar si ti konobar, ova kavana i čaj koji pijem’. Konobar vraća kusur i odlazi. Očekuje na stolu napojnicu, ali dobiti će kurac jer ‘ti si jedan lopov i samo kradeš dok naplaćuješ... veća ti je plaća nego meni!’. Kupi kusur i odlazi. Ugleda casino. Reklama za casino je velika, sjajna i puna boja. To im je glavna caka, privuku ljude tim blještavilom dobro složenih boja, umjetnost u neku ruku. On želi sreću, osjeća dobitak. Ona ne voli kockarnice, njoj je to samo laž. Radije bi šetala i gledala grad, ali to ne dolazi u obzir. U filmovima je samo James Bond mogao ući bez žene u casino. Sva ostala gospoda bila su u pratnji prelijepih žena, vjerojatno plaćenih za jednovečernju ulogu. On nije trebao plaćati, već je imao jednu i to besplatno. Ima malu svotu novca u početku. Želi veliki dobitak, a za velike dobitke treba veliki ulog. Ulaže veću svotu. Potrošio je poprilično. Žena negoduje, ali u sebi. Ovdje su svi dostojanstveni. Nitko se ne nervira što gubi jer kockaju već dugo i imaju podebele račune u bankama, a i zna se, tko pravi sranja leti van. On se ponaša dostojanstveno. Znoj mu curi i ruke se tresu. Izgubio je previše. Makar mali povrat ga može vratiti u život. Kocka dalje i gubi sve više. Shvaća da mora već jednom stati. Žena izgleda smiješno pored njega. Jasno joj je koliko je novca propalo i to se vidi na njenom licu. Oboje izgledaju jadno. On je previše ponosan da odustane prvi. Ustaje i traži predah. Svima je jasno kako je izgubio svoju mizeriju, i igračima i krupijeu. Oni su to već vidjeli bezbroj puta, dolaze tipovi sa sitnom lovom i odu ko’ posrani. Svi su imali neki smiješak, krupije jer je obavio posao, igrači što vide da još netko gubi i podnosi to teže nego oni sami, a neki samo zato jer su zli i vole gledati ljude kako ispadaju pizde. Odlaze. Oboje šute. O ovome se više nesmije govoriti.

 

Priča četvrta: Neprijatelj

Oni su obični ljudi. Imaju prijatelje i neprijatelje. Češće se sreću sa prijateljima, ali nekad, neplanirano, i sa neprijateljima. Vozio je sporednom, uskom uličicom. Ona je sjedala pored njega. Još u daljini su ugledali starog neprijatelja. Bio je pijanica i nepredvidljiv, visok, mršav, žilav i jak. Ljeto, auto je išlo sporo, prozori otvoreni. Neprijatelj se približio i skočio na auto. Uhvatio se objema rukama za prozor i počeo vikati. Ljutio se zbog nečega, slijep od pijanstva, a zatim zamahnuo i zadao fini kroše, njemu, malo ispod nosa sa desne strane. On je bio visok, debeo i jak samo pred djecom i ženom. Bio je dovoljno lud napaliti se za žestoku borbu, ali i najveći luđaci mogu skužiti kad će pasti batine. A tu je i žena, ne može pred njom popiti batine. Hvata se za bravu, a neprijatelj jedva dočeka, pa mu smjesti jedan aperkat. Sad su sve iluzije izgubljene i ovdje se zna tko će dobiti batine. On se povlači, ulazi u auto, zatvara vrata i panično dodaje gas. Sada čuje i ženu koja nešto viče i psuje. Brani svog zamalo pretučenog muža. Neprijatelj juri za autom, odlazi mu dobra prigoda da se isprazni i rukama i nogama. On je u šoku, ona kokodače. Treba mu tišina za objasniti, oprati se u njenim očima, želi joj reći kako nije ništa mogao ovako iz auta, jer da je izašao ovo bi bila fer borba i pokazao bi on njemu. Ne vjeruje sam sebi u tu priču, smeta mu što je ona sve vidjela. Dere se na nju... i ona je dijelom kriva za sve. Traži razlog da je opauči. Čisto zbog autoriteta, samo zato da se zna tko je glavni.

Sutradan je kupio tešku, metalnu cijev. To je za neprijatelje. Kad se neki približi dobit će cjevčugom po tikvi. 

 

 

.

 

PRIČA O LJUBAVI (otrcani isječci iz tuđeg života)

 

Romantična

U dolini ‘Tri roga’, kako su zvali vrhove obližnjih brežuljaka, prostirao se omalen gradić poznat po mirnoći i tišini. njegovi stanovnici svakoga dana odigravali su svoj uobičajeni ritual; jutarnji rad, popodnevni ručak i večernja šetnja glavnom ulicom u centru gdje su se mještani sretali, razgovarali, upoznavali, pili kavu ili jednostavno pozdravljali.

Mladi su najradije šetali Modeglianievom ulicom. Tu su se, u sjeni breza i hrastova nalazile klupe na kojima bi naizmjenice sjedali parovi. Ako si bio mlad i zaljubljen, ovo je morala biti tvoja prva stanica, mjesto gdje su se čitali stihovi, svirala gitara uz tihi pjev... prvi poljupci, prvi dodiri.

Sjećam se kad je Alen volio Melitu. Bili bi još dosta daleko od prve klupe, a Alenu su se obrazi strašno crvenjeli, krv kuhala, glas zastajao. Melita je, naizgled, mirnija. Bilo je prave, iskrene vreline u njoj, ali kao leden  tuš hladile su je majčine riječi prije svakog izlaska o tome što se sa mladićima smije, a što ne smije. Melita je bila visoka, dobro razvijena šesnestogodišnjakinja i nije voljela, kao ni sve djevojke u njenim godinama, preveliku majčinu brigu.

Te večeri Alen i Melita sjedali su na jednoj od klupa pod otvorenim nebom, razgovarali o svemu; od dječjih priča popračenih smijehom do onih najozbiljnijih kad ti srce jako zalupa i u oku se stvori suza jer ti se čini da u tom trenutku samo ti možeš spasiti svijet od nečeg lošeg. Ni osjetili nisu kako vrijeme brzo prolazi, oboje su bili napeti i čekali od onog drugog da napravi neki odlučniji korak, korak ka njihovoj prvoj ljubavi. Alen doprati Melitu do ulaznih vrata blago je uz put držeći za ruku. Sav onaj razgovor te večeri stvorio je u njemu neku odraslu ozbiljnost. Nije se osjećao kao đak drugog razreda već kao muškarac koji svakim svojim pokretom i rječju djeluje sigurno i samouvjereno. Htio je do kraja biti takav i kada su stigli pred Melitinu kuću, kratko se pozdravi najdubljim glasom što je mogao. Otišao je bez osvrtanja osjećajući na leđima kako ga prži par zbunjenih plavih očiju. Hodao je ulicom i premotavao film cijele večeri iz početka. Pitao se gdje je bila greška, da li je možda trebao poljubiti Melitu, pa što god se dogodilo. Osjećao je neku nelagodu, mržnju prema svom ponosu i strahu. Možda je zadnji trenutak da se okrene i potrči prema Meliti i kaže joj sve ove riječi što ih osjeća kako mu struje kroz cijelo tijelo...

...

Alen danas radi u ugljenokopu, neženja je i rijetko dolazi u svoj rodni grad. Melita ima troje djece, bogatog muža i ponekad, sama, prošeta Modeglianievom ulicom.

 

 

Iskrena

Podno nekoliko brežuljaka prostirao se vrlo miran i tih gradić. Nikada se tu nisu događali neki ružni događaji, ljudi su se poznavali i uvijek isto ponašali, počevši od šetnje centrom do uobičajenih ‘dobar dan’ i ‘laku noć’.

Mladi su najviše voljeli jednu zabačenu ulicu daleko od pogleda starijih. Bila je to ulica nekog ludog slikara prepuna klupa i drveća. Preko dana bi padala gusta sjena, a noću se stvarao predivan ugođaj, sjajan za šetnju sa djevojkama. Ako je bila cura koju si jako želio samo za sebe, onda ju je samo trebalo pozvati u šetnju ovom ulicom. Njen pristanak značio bi ‘pola posla’.

Alen je, u to vrijeme, stalno zurio u Melitu. Svima je bilo jasno zašto. Nagovarali su ga da je pozove u šetnju. Bio mu je to prvi put  i bojao se kako će sve to ispasti, hoće li mu se poslije svi smijati...

Jednog dana, dječački iskreno, pozvao je Melitu u šetnju. Bio je uzbuđen i oznojen. Ona je pristala bez puno razmišljanja i otrčala prema prijateljicama. On se sad osjećao moćno, naglo se smirio i dobio veliko samopouzdanje, činilo mu se kako je tako lako zavoditi cure i on je jedan od najboljih u tome. Našli su se iste večeri i krenuli ka klupama. Približavajući se Alen je  u svojoj glavi pripremao priču, smišljao kako će zagrliti Melitu i poljubiti je. Ona je bila puno mirnija. Već je dovoljno velika da može imati svog prvog dečka iako njena majka ne misli tako. Melita će pustiti Alena da se trudi, pa ako stvarno bude zanimljiv i šaljiv dozvoliti će mu poljubac, toliko je dosta za prvi dan.

Te večeri Alen je pretjerao sa pričom. Mrzio je sebe što je toliko govorio o svojim željama u budućnosti, autima, avionima, dječijim dogodovštinama... sve je to, nekako, stvorilo previše prijateljski odnos sa Melitom, a ne onakav kakav je on htio, intiman, pravi odnos između muškarca i žene. Kada je krenula kući Alen se odvažio i dodirnuo je za ruku. Tako, lagano se dodirujući, otišli su svatko svojoj kući. Alen cijelu noć nije spavao pitajući se gdje mu je bila hrabrost. Sutra joj neće imati hrabrosti pogledati je u oči jer je ispao previše mlitav.

...

Alen i Melita se danas uopće ne sjećaju ove priče iz njihove mladosti. Sa smiješkom će vam odgovoriti: zar je to zaista moguće?

 

 

Bezobrazna

Negdje u planinama, Bogu iza leđa, nalazila se tipična, uspavana, bezidejna selendara. Svi su se poznavali. Znalo se tko što jede, što neka kuća ima ili nema, tko koga jebe... svi su sve znali. Toliko su znali jedani druge da su dosadili međusobno i postali ironični, lažno ljubazni i zli.

Mladi su imali svoje mjesto, jednu zabačenu ulicu s klupama i stablima. Tu su mogli biti sigurni od potencijalnih gnjavatora dok pripale joint, tuku se ili dernjaju na sav glas. Mislili su kako im najljepše stvari odrasli uvijek zabranjuju. I ljubav se odvijala na ovim klupama. Kako nisu imali previše prostora i mira u sopstvenim kućama, ovo im je bilo najbolje mjesto za ševu.

Alen je zvao Melitu ‘na klupe’. To je značio poziv na nešto što odrasli ne odobravaju. Pristala je i krenuli su.

Alen je strašno poželio Melitu. Dosta mu je bilo gledanja pornografije na NET-u. Sada želi nešto konkretno. Dirao se po đoki dok su prilazili klupama. Najradije bi potrčao, ali Melita je išla polako i smireno. Znala je što Alen želi. Oboje su teško disali, samo što je on već bio napaljen, a ona želi da sve bude polako i nježno. Čim su sjeli Alen je navalio. U početku ga je pustila, ali to nije bilo ono što ona hoće. Odgurnula ga je i pripalila cigaretu. On se zbuni, nije znao koliki su žene filozofi po pitanju brzine. Sve moraš polako, polako... Više nije mogao izdržati, hlače samo što nisu eksplodirale, a ona ne da. Počeo je nagovarati i moliti. Obećavao je kule i gradove. To joj se dopalo, izgledao je tako glupavo. Alen navali, ovoga puta nešto laganije, mazio je po kosi i grudima, a zatim joj gurne ruku u gaćice. Bilo je predivno, samo što nije svršio. Tad oslobodi svoju batinu iz hlača i navali svom snagom. Njoj se svidjelo milovanje kose i grudi, htjela je još makar malo, ali njega to nije bilo briga. Ponovo ga odgurne, mogla je izdržati bez toga. Htjela mu je dati lekciju za sljedeći put, ako ne umije polako i lijepo, neće ni dobiti. Alen to nije kužio. Krenuli su. Melita uz put popravi svoju izgužvanu haljinu, a Alen je hodao sa mudima kao utezima. Kada su stigli do Melitine kuće on samo nevoljko pozdravi i nastavi hodati dalje. Ona ga zovnu, priđe mu i zagrli oko vrata. Poljubi ga jako, s jezikom, a zatim, prije nego se ovaj ponovo napali i  pokuša bilo što, okrene i pobjegne u kuću. Alen se okrenu i ode, dobro pomiriše svoj smrdljiv prst i pomisli kako večer i nije bila tako loša.

...

Alen i Melita sreli su se na dvadeset šestoj godišnjici mature. Oboje su imali propale brakove i djecu. Završili su slavlje u jeftinom hotelu pijući razvodnjeno vino.

 

.

Zašto je Šekspir neshvaćen?

 

 

 

Romea i Julio

 

U malenom gradiću na sjeveru jedne lijepe jadranske zemlje živjele su dvije obitelji, Goldunni i Condomi. Obje su bile bogate i ‘vladale’ u svojoj polovici grada. Više generacija unazad jedan od Goldunnija se posro pod prozor Condomievima, a ovi nisu ostali dužni, pa je već sljedeće jutro osvanuo gadan proliv ispred ulaznih vrata u vilu Goldunnievih. To je bio samo početak višegeneracijske svađe. Danas, skoro dvjesto godina kasnije, mržnja je veća nego ikada. Goldunnievi su imali četiri sina i kćer. Sinovi su se oženili već davno, a Romea je bila miljenica kuće. Njenim roditeljima nije bilo žao što se uprkos svojih dvadeset devet godina još uvijek nije udala. S druge strane, Condomievi su imali dva sretno oženjena sina, četiri udate kćeri i najmlađeg Julia koji nije pretjerano razmišljao o braku. Dvije zaraćene obitelji su se izbjegavale koliko su mogle. Susreti između djece najčešće su završavali tučom. Jedne tople večeri dogodilo se da je Julio naletio na Romeu. Pogledi su im se susreli i on osjeti neku vrelinu, proradili su hormoni i muškarac u njemu. U trenu je zaboravio na teglicu sa žabom koju je htio secirati poslije večere, sada je mislio samo o Romei. Može se reći bila je to ljubav na prvi pogled. Romea nije osjetila ništa posebno. Dobro je pročitala Juliov pogled i dopala joj se ideja što sve tu može biti. Iste večeri Julio skupi hrabrost i pođe Romei pod funjestru recitirati stihove. Njoj i nije baš do toga stalo...

-         O Julio, zašto si Julio?

-         Romea, imam stihove za tebe.

-         Pa što će mi stihovi nesretniče!? Daj popni se gore.

-         Kako Romea? A tvoja braća... razbit’ će me.

-         Uh... braća. A da nemaš ti neku drugu, ha!?

-         ..he, he.. neee Romea, ti si jedina.

-         Onda dođi gore i budi blizu svojoj ljubi.

-         Dobro, idem pronaći skale.

 

Julio ugleda neku malu drvenu skalu i krene je podići kad obori neku limenu kantu koja padne i počne roncat’ po putu. To razbudi većinu Goldunnievih koji skoče na prozore vidjeti što se događa. Netko od braće ciknu:

-         Ijaouh! Pa to je jedan od proliva Condomievih!!

-         Drž’ gada – poviče ostatak i jurnu za Juliom

 

Romea ne želi da ga uhite. Već se dugo nitko nije pokušao popeti na njenu taracu. Baci se u trk za Juliom ne bi li ga spasila. Ugleda njegovo zbunjeno lice u blizini kućice sa alatom, okrene se prema braći i uputi ih u lažnom smjeru, zatim skoči u zagrljaj Juliu i ugura ga u kućicu.

-         Julio!

-         Romea...

-         Reci Julio... učinit ću sve što želiš.

-         Pa evo, neke stihove sam pripremio...

-         Ajde ne seri! Jesi li ti htio jebati ili nisi?!

-         Aaaa, to? Bih ja malo, samo sam mislio prvo romantika i tako...

-         Dobro Julio, što si se smanjio? Pa znamo kako će to završiti! Hoćeš, nećeš!?

-         Ali... što ako dođu tvoji?

-         Ja ću te spasiti, a sada mi ga zaklepaj ili ću vrištati svega mi!

Julio je jahao kratko i loše. Kada je svršio Romea nije bila zadovoljna.

-         E, s kim se ja... tako mi i treba.

-         Romea, mislim da te volim.

-         Ajde kretenu, neću više da te vidim.

-         Možda se i ubijem ako me ostaviš!

-         Ha, ha! S takvim crvićem bolje da te ni nema!

-         Pa nije valjda sve u tome?

-         Kako nije!? Da se niste vi Condomievi posrali nama na prag možda bi i bilo nešto od nas, ali ovako? Daj bježi...

-         Ja ću te prositi!

 

Romea se šokira. Pomisli pozvati braću da ukokaju idiota, krene prema vratima, a Julio skoči da je zadrži. Nespretno nagazi njenu haljinu, ona se spotakne i padne. Čuje se ‘krc’. Julio zabezeknuto gleda. Udarac je bio tup, ni izgledom ni zvukom smrtonosan, a ona leži nepomična s popriličnom rupom u glavi. ‘Što li je to? Smrt?’ pitao se idiot.

-         Bez nje ne moram ni ja živjeti! – odluči Julio i legne pored svoje ljube.

Odabere najveću kamenčinu i podigne iznad glave. Držao je tako neodlučan sekund, dva, a zatim se spiči snažno.

Goldunnievi su tražili svoje dijete svuda i svakuda. Nisu ga pronašli, pa se odluče kolektivno posrati ispred Condomievih vrata. Taman što su kalali gaće i počeli se natezati iz kuće kao furije izlete Condomievi s koprivama u rukama. Uto netko vrisnu:

-         Djeca mrtva leže u kućici za alat!!! Kukulelee!!!

...

Netko je uspio biti priseban i provjeriti daju li dvoje mladih ikakve znake života. Prvo Condomievi utvrde da njihov sin još diše i upišavši se od sreće počnu tješiti Goldunnieve koji ne nađu u tome niti malo radosti, ali samo koji sekund poslije utvrde kako i Romea stenje, tj. živi. Najmodernijom medicinom onog doba pruži im se pomoć i djeca ostanu živa. Obitelji se pomire i gurnu djecu u brak u koji su unijeli i posljedice cijelog događaja; Romea je sa slomljenim vratom dobila oduzetost cijelog donjeg dijela tijela. Postala je zla i pakosna. Julio je kamenom izbio oko i bio najpoznatiji kiklop u kraju. I dalje je volio Romeu.

Uzeli su se i time započeli prijateljstvo između dvije zavađene porodice na dobrobit cijelog grada. Od sada će samo vrapci prljati njihove pragove.

 

 

.

 

 

govno 273.

 

-         Znaš mama da ste vas dvoje prava inspiracija za život?

-         Što kenjaš...?

-         ...toliko ste promašeni i bezvezni da čovjek jednostavno poželi učiniti nešto bolje u životu.

 

 

 

Jedna savršeno obična priča

 

Priča počinje u jednoj od bezbroj soba visokog nebodera smještenog u centru grada. Komunisti su pravili ovakve nebodere radi lakše kontrole ljudi; jedan ulaz u zgradu sa tridesetak katova, dovoljan je samo jedan špijun koji motri i točno se zna tko i kad ulazi i izlazi. Komunisti su otišli, neboderi i špijuni ostali. Isti režim drugo ime, no ljudi su se ipak promijenili. Špijuni su nekad radili svoj posao za vlast, a sad to rade iz sopstvenih pobuda, uslijed blage mentalne zaostalosti ili čisto iz dosade i navike.

Na jedanestom katu živi gospođa Elena. Ima četrdeset dvije godine, dvadesetak loših veza iza sebe, jedan propali brak i dobar posao. Najviše vremena provodi u velikoj, mekanoj, kružnoj fotelji koju je slučajno ugledala u jednom izlogu šetajući gradom i odmah kupila jer baš takva fotelja najviše odgovara njenom omiljenom položaju za sjedanje, nešto kao indijanac ispred logorske vatre. Tako ona u svojoj fotelji provodi najveći dio dana čitajući ljubavne romane ili buljeći u televiziju uz obavezno žderanje kokica i plakanje na tužne scene. Zdebljala se, poružnila i izgubila iluzije o bilo kakvom novom početku života. Kada bi je neki muškarac poželio, o čemu je već odavno prestala sanjati, to bi joj vjerojatno uticalo na život, ali s ovakvim izgledom, godinama i brojem loših veza ima potpuno pravo odlučiti se da su kokice i tv trenutno najbolja stvar. Kad sve pogasi i legne čuju se jednolični glasovi i prigušena buka automobila sa ulice. Navikla se na to i nije joj smetalo, ali vremenom je zaključila kako glasovi dolaze kroz ventilaciju sa kata ispod. Tu je radio nki psihijatar. Pacijenti su mu dolazili svaki dan, ponekad i noću. Uvijek je bilo isto, prvo par sekundi njegovog umornog, smirujućeg glasa, a onda glas pacijenta, prvo jači, pa sve slabiji, tišina, ponekad jecaj i plač. Elena je vremenom postala znatiželjna. Zanimalo je zašto su ljudi nesretni i osjećala se bolje znajući kako ne teče svima med i mlijeko, već imaju problema, možda upravo istih kao i ona sama. Elena je od one početne nezainteresiranosti došla dotle da je pažljivo skinula mrežicu s ventilacije, prinijela stolac i kokice i počela slušati svakodnevne probleme ljudi spremnih platiti nekoj gluperdi psihijatru da ih sluša. Bilo je tu svega... te priče pričali bi i taksisti na ulicama i činovnici u bankama, samo nisu imali para za bacanje po ovakvim ordinacijama... ukratko, svakidašnja jadikovka. Da su kromanjonci imali psihijatra bilo bi isto. Slušajući te ljude sigurno si se mogao s nekim od njih poistovjetiti i razumjeti ih na tren. Psihijatar se zvao Fed i fućkalo mu se živo za sve. Ponekad ode i sjedne u skupu kavanu s pogledom na rijeku i sjeća se kako je s puno entuzijazma počinjao ovaj posao. Volio je slušati svoje pacijente i tražiti rješenje problemu. Ponekad bi se osjetio kao da je uradio nešto revolucionarno, a pacijenti bi ga gledali prazno i s nevjericom... ‘kakav moron’. Gledavši ga, ozdravljali su. Kad se izvrtio krug problema i počelo sve ispočetka, shvatio je da je najbolje u ovom poslu kada treba naplatiti. Doktorske uši i živci jedini su potrošni materijal. Treba imati i koji goldun spreman jer najbolje plaćaju one što ih usput i pojebeš, no to i nije neki veliki ulog.

‘Već je 21.45h... hm,hm.. još samo g-đica Felicity i gotovo za danas’, pomisli Fed. Fel je imala oko pedeset godina i bila privlačna na neki način. To je ona zadnja ženska privlačnost, ono što ostane u njima i što ne može svaki muškarac prepoznati. Volila je leći na krevet za vrijeme razgovora sa doktorom. Nije bila od onih što izmisle problem samo da bi došle i pojahale se. Trebao joj je netko tko će je saslušati i razumjeti, netko kome može pričati, a da je ne prekida. Uglavnom je govorila o svom savršenom braku. Studirala je prava, to je ono što je uvijek htjela. Išlo joj je odlično, nizala je samo uspjehe. Na trećoj godini oduševila se profesorom rimskog prava. Govorio je tiho, uvjerljivo blago mašući rukom kroz zrak. Zvao se Albert i bio je pravi muškarac i gospodin, 23 godine stariji od nje. U početku se nećkao, nije guzio studentice. Veza je ipak počela u strogoj tajnosti, a na kraju njenih studija okrunjena je brakom. Fel je uživala u životu. Pored sebe je imala muškarca kojeg voli, uzbudljiv posao i... KARIJERU. Prvi problem, kojeg uopće nije shvaćala, bio je oko djeteta. Ona u svojoj 25-oj ne želi dijete. On sa 48 već brine za potomstvo. Želi jedno malo derište, makar jedno! Njoj to ne odgovara, neće. On je tužan, ali je voli. Ona je sretna i voli ga.

Jadni Albert je sve potišteniji. Ponovo pokušava pričom o klincima, radosti života, ali ona ga ovog puta kratko i jasno odbija. To joj može ugroziti karijeru, radije će razvod. Imala je 29, on 52. Razveli su se. U glasu joj se osjeća drhtaj dok o tome govori. Snažna je, drži se dostojanstveno, bez plača. Danas joj je 49 i voli ga kao i prvog dana... samo njega više nema. Sutra bi mu bilo 73 da se nije ubio. Nesretnik je nakon razvoda pao u očaj, ništa ga nije moglo vratiti normalnom životu. Borio se sa životom i tugom još punih 14 godina i jednog jutra nakon što je ustao, otišao u wc i vidio svoje iscrpljeno lice u ogledalu, odabrao jednu od omiljenih kravata i objesio se o strop u dnevnoj sobi. Njoj je danas žao zbog toga i... termin je istekao. Fel oblači cipele i odlazi. Kući je čeka muž. Nemaju djece. Tužno je nemati djecu. Zašto u životu misliti samo na sebe? Neka i ono iskusi razna sranja. Možda budeš dobar roditelj i uputiš ga da ne čini sve one gluposti koje si sam radio. Sve je to Fel odavno shvatila, ovo je već tisućiti put  kako razmišlja o tome dok lagano korača pločnikom i prazno bulji 2-3 metra ispred sebe, pogleda oko 65° oborena. Kod kuće je čeka nered i uobičajena svađa s Jonnyem oko neoprane čaše. Bijesno će leći u krevet bez ‘laku noć’. Sex je zaboravila kako izgleda, to joj se dogodi zaista rijetko, tek da ne pomisli kako je Jonny umro. On tada ispali svoj metak i misli kako je najbolji. Pun je sebe i planira budućnost. Osjeća kako još nije za staro gvožđe. Sutra će izvesti svoju ženicu malo u onaj stari pub gdje je izlazio kao klinac. Sjećao se svojih zgoda iz mladosti kada bi nakon što povali neki komad ponosno dolazio ovdje i hvalisao se pred prijateljima. Najviše bi likovao kada neka od njih pristane s njim doći u taj pub. Onda bi prijatelji gledali u ‘komad’ i slinili, to ga je činilo posebno sretnim. Sjeli su i naručili. Oboje žele ovu večer provesti lijepo i u miru. Pivo koje piju   bljutavo je kao nekad. Gutljaji nisu isti. Izravan pogled u oči otkriva mnoge nedostatke njihovoj vezi. Ipak, dobro se drže. U pub ulaze Toni i Lina. Nekada su svi četvoro išli u devetu gimnaziju. Jonny je svojevremeno obradio Linu. U ovim godinama to više nikom nije smetalo. Postojala je neka iskrica u pogledu između Line i Jonnya, nije baš svejedno jesi li ševio neku ili nisi, uvijek imaš neko zadovoljstvo kada si pored nje. Toni je bio sit Line i nije mu smetala mimika između njih dvoje. Fel je to teže podnijela. Bila je u godinama kada ženi treba najviše pažnje i ljubavi. Više nije izdržala gledajući ih... potekle su i suze.

-         Kako možeš!? Sjediš pored mene i gutaš je očima!

-         Što ti je Fel, nismo se vidjeli godinama.

-         Da, da, vidim kako si je se uželio, samo što je ne jebeš očima – kroz suze je govorila Fel gubeći svo ono dostojanstvo i sjaj koje je inače krasi.

-         Lina oprosti – reče Jonny – Fel je malo više popila.     

 

Lina je bez puno nervoze prihvatila situaciju. Pokušala je utješiti Felicity.

-    Neće se dogoditi tako nešto Fel. Popiti ćemo ovo piće i tko zna kad se opet          

     sresti...

 

Fel je, kao i svi za stolom, shvaćala da će sljedeći metak Jonny ispaliti Lini. To ju je dotuklo i suze su nastavile teći. Toniju je bilo savršeno svejedno. Jonny se uželio Linine pice, ali situaciju je zaista vješto trebalo privesti kraju. S lijeva bi se smješio Lini u stilu ‘javi mi se da obavimo stvar’, a s druge od Fel pravio pizdu:

-         Nemoj Fel, idemo kući još malo... previše si popila i vrijeđaš društvo.

 

Toni nije blistao od inteligencije, ali je svakako znao da ne poduzme li nešto moglo bi doći do incidenta. Nasmiješio se i ustao:

-         Fel, bilo mi je drago vidjeti te nakon toliko vremena. Mi sad idemo. Ja radim, a Lina mora poljubiti djecu prije spavanja. Bok društvo!

 

Toni je radio u privatnoj firmi. Bavili su se knjigovodstvom, njih trojica... Ken, Adam i Toni. Bili su plaćeni po učinku, što znači veća ulizica više para. Toni nije bio ulizica. Radio je za onoliko koliko ga je činilo zadovoljnim i dovoljno plaćenim. Ken i Adam nisu izlazili iz kancelarije. Voljeli su raditi noću. To im je davalo neku hrabrost uz smiješak na licu jer su tada kovali planove kome, što i kako, a to znači love i love.

Rijetkosti se događaju, pa tako i ova, naime, stari kriminalac operira po kraju. Zovu ga Crni. Crni nije glup, policija ga nikad nije uhvatila na djelu. Uvijek radi čisto, zdimi lovu i bjež’. U početku je nosio nož. bojao se, ali je s vremenom shvatio moć noža. Prešao je na pištolj jer je još moćniji. Lako ga vadi, ali ne misli pucati. Onda se i to dogodi, opalio je nekom tipu u butnu kost. Ovaj je samo kleknuo i zacvilio. Lice mu je i dalje bilo očajničko s tisuću molbi za milost. Ništa se nije dogodilo niti promijenilo. Crni shvati kako je lako pucati u čovjeka, shvati koliko je lako biti kriminalac. Te noći ne zna što mu je. Ne treba mu novac, muče ga druge stvari. Razmišlja o stvarima o kojima nikad nije. Sasvim slučajno na putu su mu dva knjiška moljca. U početku ih viri kroz prozor kako se smiju i beče jedan drugome. ‘Odvratno, zacijelo smrde’ pomisli Crni i uđe. Ulazi polako i pristojno, iza sebe zatvara vrata i spušta roletne na prozorima. U ruci mu je pištolj. Ken i Adam sjede za istim stolom. Misle vrlo brzo i kratko. Prvo do njih dopire zvuk vrata i pitaju se tko i što to može biti važniji od njihovih malih podlih ideja i gladi za novcem. Podižu pogled i vide odlučno i smrknuto lice... pištolj. Odjednom postaju ozbiljni. Više si ne postavljaju ona glupa pitanja od maloprije. Sad im se u glavama javlja mogućnost nesreće. Spremni su na sve osim plaćanja slobode. Gore od smrti bi im bilo ako moraju isprazniti sef, iako... pištolj bi trebao biti dovoljan razlog za otvaranje sefa. U tišini čekaju razvoj situacije. Crni ih gadljivo gleda. Čini mu se kako čuje njihove misli. Na stolu ugleda pločicu s imenom Ken.

-         Oprostite, tko je od vas Ken?

 

Kenov mali mozak shvaća to kao najveću prijetnju svom životu. Čini se da je ovaj stranac došao baš po njegovu glavu i nikako ne može shvatiti zašto ne upuca Adama, ta on je jednako važan kao i sam Ken. Ken šuti kao zaliven gledajući u vrh cijevi i nadajući se čudu, nekom supermenu koji će sada iskočiti i spasiti ga. Adam ne misli tako. On je presretan što neznanac s pištoljem ne traži njega već Kena. Prva i jedina ideja koja mu se javlja je kako će Ken sada sigurno stradati, samo neznancu treba otkriti istinu. ‘Ah ljepote’ pomisli Adam ‘čak će mi i dobro doći Kenov dio posla’.

-         Ovo je Ken, ja sam Adam. Slučajno sam ovdje i baš krećem kući... hehehe...

 

Kenu je umrlo govance. Slušajući Adamovo priznanje izgubi na visini, a lice mu se iskrivi. Gledao je Adama pogledom mučenika ne shvaćajući zašto ovaj nije svoj identitet čuvao u tajnosti. Crni se u duši smije. Šokira ga moć čelika. Pita se kakvi su ovo ljudi? U traženju odgovora mu se čini kako će svijetu biti lakše bez ova dva idiota. Ken savijen kao hijeroglif, zgrčena lica pokušava plakati, ali nema suza. Pokušava se sjetiti nekih dobrih stvari koje je učinio u životu, ali takvih trenutno nema.

-         Hm... ali ja u stvari ne trebam Kena, već njegovog partnera. To ste vi, zar ne?

Crni pogleda Adama. Ovome treba par sekundi da shvati što se događa. Novi šok za Kena i Adama. Ken se polako ispravlja, shvaća ovaj preokret kao svoju najveću životnu pobjedu. Adama ne može vjerovati svojim ušima i očima. Isprva izgleda kao da se napio pišine. U to se Ken totalno ispravi i glasno i jasno reče:

-         Da gospodine, ja sam Ken, a ovo je Adam!

 

Sada se računica odvija u njegovom mozgu, koliko će mu biti bolje bez Adama? Toliko događanja u samo nekoliko sekundi, od ponora do vrha. Adam polako gubi snagu, mantra mu se i gubi tlo pod nogama. Sjetio se Boga i moli za oprost što je grešan bio. Ken se digao iz mrtvih i ima jasan cilj, sve što se trebalo njemu dogoditi prije par trenutaka neka se sad dogodi Adamu. Crni uživa u predstavi, ali odjednom mu se zgadi sva bijeda i jad koji se odigravaju i odluči prekinuti igru:

-         Slušajte momci, svejedno mi je koji je od vas koji... BANG! BANG!

 

Nisu stigli ni razmisliti. Crni odlazi niz ulicu. Ove večeri nema nikakvog profita, ali se ipak osjeća strašno zadovoljnim. Ne zna kako, ali profitirao je.  

    

Dok je išao niz ulicu Crni pripali cigaretu. Crkve ne rade noću, inače je to najbolje besplatno mjesto kad želiš razmisliti o nekim ozbiljnim stvarima. Druga varijanta je kurva, samo večeras mu se nije prijebalo, a nije ni imao novca u džepovima. Ima jedna mala koju je već više puta ševio, možda noćas može na kredit. Zvala se Emy. Imala je rošavo lice i dobro tijelo. Bila je glupa i dobra. Kad je lova u pitnju nije se dala prevariti. Ipak, Crni je stara mustra, a veče slabo... neka ide na kredit ovaj put. Izrecitirala je uobičajeni repertoar, milovala ga i zamolia da stavi goldun. Umor joj je pomogao ostaviti neki iskren dojam u svemu tome. Crni je jahao i brzo svršio. Nije baš bio neke volje, skupio se i otišao. Emy krene na svoje zadnje današnje tuširanje, nekako s olakšanjem. ‘Napokon malo sna’, pomisli. Imala je 24 godine i oko 800 mušterija iza sebe. Zvuči dobro i netko bi pomislio kako je zaradila dovoljno, ali ona još uvijek živi u iznajmljenom stanu od 30-ak kvadrata bez ikakve ušteđevine. Kurva se nešto više od dvije godine, a njen makro joj je obećao bogat život nakon tridesete. Razni nesretnici su joj nudili brak, kule i gradove, pečene volove, zlato, dijamante... U početku je naivno vjerovala, a vremenom shvatila da poslije seksa muškarci razmišljaju potpuno drukčije, postaju neki drugi ljudi, nervozni s jedinim ciljem pobjeći joj što dalje. Tako je postala bezosjećajna kurva koja legne i gleda na sat kako vrijeme ističe, a onda ni sekunde poklona... ‘vadi ga, nek’ ti žena doma dovrši posao ili plati!’.

Vjera u ljubav?!... hm,hm... o tome više ne razmišlja. Teško će priznati kako u nju više ne vjeruje, samo će se podrugljivo nasmiješiti. Želi skupiti nešto novca i pobjeći u neko zabačeno mjesto, naći pošten posao, udati se, izroditi djecu i zauvijek voljeti.  Kurve su najvjernije žene, zapamtite vi koji to ne znate! Kada bi se Emyne želje mogle ispuniti vjerojatno bi sve žene na svijetu bile kurve.

Sljedećeg dana Emy je ranije ustala. Trebalo je nadoknaditi gubitke od prošlog dana. Prišao joj je neki fini gospodin. Imao je lijepe manire i skupo odijelo. Obraćao joj se lijepim riječima i lako prihvatio traženu cijenu. tražio je ‘posebne uvjete’, ali svejedno joj se dopao. Prihvatila je misleći kako su je i prije jebali u guzicu, a ovaj gospodin će sve to dodatno platiti. Ušli su u jeftin motel. Sjela je na krevet, a onda sjevnu gospodinov aperkat, poslije toga fini desni kroše. Tip je imao prakse, udarao je precizno i bolno. Glava joj je tupo odzvanjala, osjećala je udare vreline i onda joj se smračilo. Pala je na pod i ležala par sekundi. Došla je k sebi i vidjela gospodina kako se polako oblači i odlazi. Njoke na glavi joj nisu toliko smetale koliko šljive na očima. Tako izubijanu je nitko nije htio ili bi nudili smiješne cifre. Baš tada se pojavio Ned, čovjek izgledom četrdesetogodišnjak s golemom ćelom na glavi, u stvarnosti dvadesetosmogodišnjak. Nosio je glupi kišni mantil i knap pantalone. Uvijek je žurio i imao neku torbu sa sobom. Takvih je mušterija imala najviše i gadili su joj se. Ipak, svaki novac je dobar, pa bi i njega dočekivala s recitacijama i milovanjem. Ned je cijeli život drkao. Bio je škrt i rijetko plaćao kurve. Više je volio gledati porniće. Bio je totalno prosječan čovjek i nije mogao izdržati, a ne ubosti bar jednom godišnje. Emy je zbog modrica bila jeftina. Dobio ju je za malo para. Kad se skinula shvatio je koliko ima dobar komad za nešto sitniša i to sve zbog tih modrica po licu od kojih se sigurno neće zaraziti. Izvadio je kurac i jebao. Platio je puna dva sata. To će ga koštati kao da jebe 15 minuta bez modrica. U tih desetak dana, koliko su trajale Emyne modrice, dizao mu se čak osam puta. Dva puta je potražio Emy i platio, ostatak je izdrkao. Činilo mu se kako je doživio nešto novo u životu. Vidio je iskrenu ženu u njoj i tko zna što još. Nekada muškarci stvarno popizde. Ne postoji ‘pretty woman’ i slične gluposti. Ned je samo bio jedan od stotina, tisuća, milijuna drkoša ove planete. Nadao se kako postoji lijepa i zgodna koja bi njega siromašnog i ćelavog uzela i držala za ruku dok prolazi pored svojih susjeda i školskih prijatelja koji ne bi mogli vjerovati da on, Ned, ima tako dobru pičku. U zbilji, u dubini svoje podsvijesti, Ned je samo želio gurnuti joj u bilo koje doba i to za džabe. Postao je redovit sa Emy, jednom tjedno po jedan sat. Gledao bi je svojim molećim pogledom i u mislima sanjao vječnu besplatnu ševu. Ona ga je gledala prazno, s tek pokojim odglumljenim osjećajem. Mislila je samo na to koliko je vremena još ostalo od plaćenog sata, posljednje tuširanje i spavanje. Ponekad se mogla bahato ponašati jer pacijenata poput Neda je bilo mnogo. Tako je sada grubo sklonila Nedovu znojavu ruku dok je pokušavao pomilovati po obrazu. Ned ljutito odskoči i krajičkom oka pogleda na sat. Bilo je još 35 minuta do isteka vremena. Danas joj je želio pokazati kako mu nije samo do seksa, već zna cijeniti njen karakter. Ali ovo njeno odgurivanje otkriva u njemu mizeriju ljudsku. Shvaća da od romantičnog razgovora neće biti ništa, a ako odmah nešto nepoduzme ni seksa neće biti... a on je PLATIO!!! Platio je i treba jebati. Nije znao biti fin. Poluljudski zatraži onu stvar. Emy se nasmiješila, primitivizam muškaraca je sastavni dio posla. Svukla se i legla. Ned je legao preko nje gledajući je pravo u oči, pokušavajući nekom mimikom obrva i grimasama lica objsniti kako želi biti nježan, kako je ovo što se događa sjajno i najbolje što se može dogoditi u sljedećih pola sata, kako je on zapravo voli i... ušao je u nju, zatvorio oči i jahao sve brže i brže, jače i jače. Ćela mu se orosila, snažno je stiskao njene sise i lizao ih. Emy ništa nije osjećala. Izvijala se tako da joj bol bude što manji. Glavu je okretala u stranu ne želeći osjećati Nedov smrad. Oči bi joj bile zatvorene kako bi lakše razmišljala što još treba danas obaviti dok je u gradu. Ned je jahao i mijenjao poze poput porno glumca, činilo mu se kako nema boljeg glumca od njega ili je u najmanju ruku jednako dobar kao oni. Nerviralo ga je što ona ne mijenja izraz lica i djeluje nezainteresirano. Jebao je sve jače pokušavajući joj nanijeti bol. Ona je samo trpila i nadala se skorom kraju. Onda više nije mogla izdržati tu težinu i jauknula je, tiho i bolno. On je sad likovao, ‘osjećaš nešto kurvo, ha?’ pomisli i nedugo zatim svrši. Emy je znala koliko je kraj važan, treba biti fin i pridobiti mušteriju i za drugi put. Blago ga je mazila po znojavoj ćeli i gricnula za uho. Pod prstima je osjetila nabreklu žilu na njegovoj sljepoočnici. Gadio joj se smrad Nedova znoja, ali sad je bila sigurna kako sve ovo neće trajati duže od dva, tri minuta. Svršio je i ima vremena samo još za oblačenje. Nedu je ovo maženje pomoglo vratiti se u prijašnje stanje dok je pokušavao od Emy napraviti svoju privatnu kurvu koja će mu kuhati, čistiti i vječno se kajati zbog svog nekadašnjeg posla. Možda ovo na kraju znači i kako ne treba platiti? Možda je bio toliko dobar da će se preseliti k njemu? I dok mašta u njemu buja, Emy prekine tišinu:

-         Ned, ostalo je još 17 minuta. Obuci se i istuširaj.

 

Shvatio je. Opet iz njegova džepa odlazi 400 kuna. Obukao se i krenuo prema vratima. Okrene se još jednom. Sad više nije bio siguran želi li svoju lovu ili kurvu u svom stanu. Gleda je. Ona leži. Tišina... Bilo joj je potpuno svejedno što će on sada reći. Ned nije znao što hoće. Zazvoni telefon. Ona uhvati slušalicu i pogleda Neda. On se uhvati za kvaku i ode.

-         Da?

-         Zdravo Emy, ovdje Petar. Išli smo u školu zajedno...

-         Oh da!? Kako si?

-         Dobro. Sjedim, nešto razmišljam i sjetih se tebe. Možda si za jedno piće večeras?

-         Drago mi je što misliš na mene Petre. Ja radim po cijeli dan. Žao mi je, jako sam umorna. Život posvećen karijeri, haha...

-         Gdje radiš?

-         U jednoj knjižari. Često imam prezentacije, pa me to iscrpi, znaš već, kokteli, prodaja, plakati, skupoviii...prhh..susreti, kužiš?

-         Kako su tvoji?

-         Žive na selu.Više ne dolaze u ovaj stan. I ja sam tu rijetko, samo poslom.

-         OK Emy, želim ti uspjeh. Bok!

-         Hvala Petre, za piće je dogovoreno neki drugi put. Bok.

 

Petar i Emy su išli u školu zajedno 4 godine. On je zbog roša po licu nije bendo ni 2%. Do danas je imao mnoštvo veza, ali čovjeku to tako dođe, jednostavno više ne ide. Dosta ti je diskoteka i noćnih izlazaka, poželiš neku normalnu curu, dobrog karaktera, koja želi slične stvari kao i ti. Prijatelji ti već odavno imaju ozbiljne veze, planiraju brakove i djecu. Onda počneš tražiti novu zabavu, ali sve se svodi na tv i utakmice. Takav očajan izađeš vanka i primjetiš kako nigdje nema nikog iz tvog starog društva, grad su preplavili klinci i ti tu jednostavno ne pripadaš. Zadnja faza ovog bedak stanja je adresar prepun brojeva telefona zaboravljenih prijatelja poput Emy. Sada kad je se sjeti i nije bila tako loša. Nakon neuspješnog pokušaja s Emy, Petar je odlučio upaliti tv. Bio je neki glupi stari film. Do neke promjene je moralo doći. One su u pravilu teške jer kad navikneš na neku kolotečinu treba zaista biti jak za nešto promijeniti u njoj. Petar ugasi tv i ustane. Odlučio je izaći vanka i pokušati negdje nekoga upoznati. Svratio je do Kule. Tamo se točilo jeftino pivo. Bilo je dosta gradskih boema koje nije zanimalo ništa sem pića. Svoje tajne držali su duboko skrivene u glavi već odavno shvaćajući kako nikome ne mogu objasniti svoja viđenja. Lako si mogao nekoga tamo upoznati, bilo je dovoljno platiti turu pića. Odmah si imao prijatelja. Dok se točilo, dotle se i pričalo. Kad popiješ zadnju paru, morao si ili ići ili naći nekog da ti plati turu. Tu Petar upozna Igora. Igor je mogao puno popiti. Imao je 30-ak godina i orlovski želudac. Tek poslije 5 litara pive, nešto bi osjetio. U pijanstvu je nalazio spokoj.

-         Znaš, bavim se lakiranjem. Sad sam na odmoru. Previše sam radio, pa je šef uplatio meni i ženi po 7 dana odmora.

-         A gdje je ona?

-         Ostala je u gradu. Šeta i gleda izloge. Kaže da joj je muka od mog opijanja.

-         Možda bi trebao malo misliti na nju.

-         Petre, jesi li oženjen?

-         Ne.

-         Vidiš, ja sam se oženio odmah poslije mature. U braku smo već 12 godina. Dok ti prijatelji okolo jebu mlade pice, ti moraš šetati derište i raditi kao konj za osigurati hranu, odjeću i obuću za troje.

-         Ja sam uživao sve ove godine poslije mature i sad mi je žao što nemam nekog pored sebe, kao što ti imaš svoju ženu. Fali mi i jedno malo derište.

-         To ti bar nije problem. Ima toliko usidjelica... haha...

 

Igor je bio mlad čovjek koji je doživio sve; pravu ljubav, sreću, dječiji plač i smijeh, vrhunac i pad, osjećaj prevarenosti i greške. Petar je osjećao otprilike isto, samo na svoj način. On je želio pogriješitii kajati se kao Igor. U svojoj glavi spremio je cijeli scenarij za taj film, samo što nije mogao naći pravu glumicu.

-         Mislim da ćeš shvatiti jednog dana kako nije loše sve ovo što si napravio. To ti je trenutna kriza u braku. Sigurno si jako volio svoju ženu kad ste se uzeli tako mladi.

-         Bili smo djeca. Upozoravali su nas roditelji, ali u nama se tek onda javio bunt i bili smo sigurni u sve što se dogodilo. Eh, da sam znao koliko će mi gorčine napraviti...

-         Ajde ne pričaj gluposti, vidjeti ćeš tko će ti večeras skinuti cipele kad pijan legneš.

-         Haha, neka, neka... zato je i držim u kući. Sjedi još malo i upoznati ćeš je. Kurva samo što nije došla!

 

Maris je bila malo punija, ne previše lijepa, ali zaista privlačna žena. Imala je nešto u fizionomiji što ju je činilo ‘opasnom’ vrstom. Radila je kao konobarica i nije bila pretjerano pametna. Znala je što hoće, a još bolje što neće. Nije birala riječi i brzo se upoznala s Petrom. Kroz razgovor bilo je očito njeno nezadovoljstvo. Igor je cijelo vrijeme cugao i budalasto se smijao. Kad bi ga pogledala s nekim prezirom on se uspravljao i mrgodio, činilo se kao da će joj opaliti šamarčinu i ona se povlačila. Na ruku joj je išla i atmosfera u kojoj se nalaze inače bi sigurno pala dobra pljuska. Igor nije imao milosti prema svojoj ženi, a ona je, bar zasad, trpila.

-         Jesi li iz ovog grada Petre?

-         Da.

-         Voljela bih ovdj živjeti i odgajati djecu.

-         Koliko imaš djece, Maris?

-         Dvoje. Osam i deset godina.

-         Nismo imali sreće, jel’da? – reče Petar gledajući je mirno i nemoćno.

-         Ejjj ti, pazi malo! To je moja ženica.. haha.. nema tko skinuti mi cipele, sjećaš se. Nađi si neku drugu – cerio se Igor.

 

Bio je dobro naljoskan. Maris ga uhvati ispod pazuha i pridigne. Otišli su bez pozdrava. Igor je tri puta rigao do hotela. Bio je alkoholičar i trebalo mu je liječenje. Kada se vrate kući najvjerojatnije će izgubiti posao. Maris je čekao težak život, znala je to i nije imala kud. Djeca su išla u školu, plaća joj je bila premala za bilo kakvu samostalnost. Igor je imao stan od roditelja i tu su živjeli. To ih je spašavalo troškova stanarine, pa su uspijevali sklapati kraj s krajem.

Pijanstva su bivala sve teža, a pljuske sve gore. Počelo je malim šamarima, pa šamarčinama, pljusketinama, šakama u glavu, trbuh... svuda. Igor je ponekad dolazio kući dobre volje. Tražio bi ljubav od svoje žene. Prvih par puta je legla vjerujući kako sve ide na bolje, ali i to joj se smučilo. Kada nije bio dobre volje, Igor ju je tukao, derao odjeću i jebao. Jedne noći Igor se pojavio kao i obično pijan, dignuta kurca. Maris se nije opirala. Punio ju je. Ležala je i čekala kraj. Igor se pridigne i pogleda svog crvića u mlohavom stanju. ‘Zato ništa ne osjeća’ zaključi Igor i učini mu se kako cijeli svijet gleda u njega i smije se.

-         Misliš pijanduri se ne može dić’, a kurvo!!?

Shvatila je o čemu se radi. Zaista nije znala, toliko je izgubila osjećaj. Otrgne joj se smiješak. Igor je bio ranjen u dušu i pijan. Izgubio je kontrolu, skupio šake u jednu veliku pesnicu i udarao. Marisino lice pretvorilo se u crvenu mrlju. Nije čuo krike, nije mu bilo važno je li živa. Ustao je gledajući krvavi lincul, njenu krvavu glavu i golo tijelo do struka. Bila je privlačna, to sada dobro vidi. ‘Tko joj je kriv... glupača’, pomisli i ode oprati ruke, uzme posljednje novce iz ladice i krene prema obližnjoj kavani.

Maris polako otvori oči. Nije osjećala bol. Bila je u šoku. Sjeća se samo kako je u prelijepom osjećaju smijeha osjetila udarac i poslije toga totalni mrak. Rukom obriše oči pokušavajući progledati. Pipajući lice osjeti snažan bol u nosu. Polako su joj se vraćala osjetila, najviše boli i to po cijelom licu. Lagano je ustala i krenula prema kupaonici. Škiljeći na lijevo oko uspjela je u ogledalu razaznati svoje unakaženo lice. Prala je rane uz žestoke bolove. Iz usta su joj ispala tri komadića zuba. Nije mogla zvati policiju. Bojala se da će joj oduzeti djecu. U susjedstvu je bio neki liječnik ili nešto slično. Odlučila je potražiti pomoć tamo. Polako izađe iz stana i zaključa vrata. Nekako dotetura do vrata na kojima je pisalo ‘Dr. Fed Kerak, psihijatar’. Pokuca i doktor otvori. Odmah ju je prepoznao, bila je jedna od rijetkih privlačnih žena na tom katu, lako ju je zapamtiti. Fed je poznavao situaciju u susjedstvu, ali se ipak nemalo iznenadi. ‘Zar i nju tuče muž? Strašno... u što se svijet pretvorio?’ mislio je i brisao krv s njenog lica.

-         Kad se ovo dogodilo?

-         Noćas. Mislila sam ako imate neki flaster ili mast...

-         Imam. Mi psihijatri završavamo medicinu kao i svi liječnici. Ljudi obično misle kako se psihijatrija uči negdje drugo, a ne na medicinskom fakultetu... a, što ćete, takvi su ljudi. Bojim se da ste gadno stradali. Ne bih se miješao u vaše stvari, ali ovo može biti opasno. Koliko ste bili bez svijesti?

-         Doktore, samo mi pomozite oko lica, a ostalo ću sama.

-         Znate, ja bih morao prijaviti cijeli slučaj. To mi je dužnost kod ovakvih i prostrijelnih povreda.

-         Možete li mi sve kao dobar susjed pomoći?

-         Da,da... u redu. Nos vam je smrskan. To bi trebalo kod kirurga. Ovako će vam krivo zarasti, a možete imati i problema u s disanjem u starosti.

-         Hvala doktore.

 

Maris ustane i ode. Fed je ostao zbunjen. Nije znao što učiniti. Treba li nazvati policiju? Obećao je da neće, ali ipak... Zaključao je vrata i stavio lanac, večeras više nikome neće otvarati. Fed osjeti olakšanje. Sjedne u fotelju i utiša televiziju. Bilo je jako kasno, grad je već spavao. Ni Elena više ne osluškuje kroz ventilaciju. Pojela je kokice, obavila pišanje prije spavanja i legla. Svi su legli. Noćni čuvari pokušavali su se održati budnima, neki studenti su tulumarili, pekari tek počeli raditi, taksisti se vozikali po pustim ulicama, autobusi odlazili u garaže, neki vojnici upravo su sada preuzimali stražu. Buka se smanjila. Negdje se čuo pucanj. Nikog nije briga gdje se i što dogodilo, svi spavaju u svojim toplim krevetima. Uostalom, ako je nešto važno pročitati će sutra u novinama uz jutarnju kavu. Maris je bila budna. Sjedala je u kuhinjskoj stolici prekriženih nogu dovršavajući cigaretu. U ruci joj se još uvijek mogao vidjeti blagi dim iz cijevi pištolja. Ugasi cigaretu, pogleda smrdljivu lešinu još nekoliko trenutaka i okrene 92.

 

 

.

 

 

 

Priče luđaka sa slobode

 

Imao sam vrlo ozbiljan izraz lica. Još kao mladiću, sa svojih 20, 21 godinu, mnogi su mi se obraćali sa vi. Prijatelji bi govorili da sam tužan i loše djelujem na raspoloženje. Nitko nije znao što se krije ispod te maske. Bio sam zaista zao i loš.

Jednog dana pucnulo je nešto u mojoj glavi i odjednom poželim biti dobar. U to vrijeme živio sam u stanu u elitnom dijelu grada pored same obale, prelijepo i inspirativno mjesto. Kako nisam mogao naći čovjeka koga mogu voljeti, a psa nisam imao čime hraniti, najčešće bih šetao sam. Ponekad sam gledao jata riba kako plivaju i hrane se algama pored obale, nekad gledao prirodu i cvijeće, nekada samo šetao i grijao se na suncu ili pio pivo uronjenih nogu u more. Sve sam to volio. Na obali su bile nasukane barke, gledao bih i birao, želim imati ovakvu ili onakvu. Činilo mi se kako je život lak ako si skroman, vjerovao sam da jedna barka može biti sve što želim, kako s njom mogu isploviti na pučinu i tu se skriti, biti miran i spokojan ili još bolje otići na neki otočić, loviti ribu i spavati u malenoj kabini. Godimama sam tako maštao jer nije bilo načina zaraditi i kupiti jednu od njih. Prolazili su me osjećaji skromnosti, zavisti, mržnje, pohlepe... na kraju me uhvatilo ludilo, neka zavist prema onima što imaju, a nisu bolji od onih što nemaju. Ti imućni su se samo rodili u porodicama koje su se u prošlosti više nakrale, pa sad, kao, nešto imaju. Želio sam biti Superhik današnjice, krasti bogatima i davati siromašnima.

Naišla je neka imućna starica, vidjelo se to po narukvicama i odjeći. Izašla je u najobičniju kupovinu sa zlatnim prstenjem i narukvicom! Njoj je šetnjica do butige bila isto što i nama mladima izlazak u dobar disko. Činilo mi se da joj to blago treba oduzeti i udijeliti onima koji nemaju.

Način djelovanja sam uvijek smišljao u trenutku, trebalo je samo krenuti prema babi. Prateći je nekoliko metara u stopu, tik iza nje, nisam smislio ništa posebno. Štoviše, primjetila me i skužila neko zlo u mojim očima, zastala i pogledom potražila pomoć. U blizini je bila mala benzinska pumpa, ali nikog ispred da ga može dozvati. Mozak mi je apelirao na pristojnost.

-         Gospođo, vidim da vam je teško to nositi, a ja idem u istom pravcu, pa... ako hoćete, pomoći ću vam.

 

Baba odahne, osjeti olakšanje i opusti se.

-         Oh, oh! Puno vam hvala mladiću. Nevjerojatno je kako još uvijek ima pristojnih mladića. Znate, imam unuka vaših godina, možda ga i znate.. Duje! Živi u svom stanu tu u blizini, vozi jedan veliki crveni auto, BMW mislim... ha, ha... nerazumijem se ja baš u te skupe aute, ali lijep veliki auto... diplomiro je nedavno sa najvišom ocjenom... a djevojku što ima? Iiiiii... divna, zlatna mala, Amela se zove... bla, bla, bla...

 

Skupljalo mi se u želucu, osjećao sam da ću povratiti. Neki baš imaju sreće. Šti će njemu život ako ne osjeti bijedu, svjetlost sreće i tamu jada? Zna li on što je to borba, požuda, risk... A stara mi tu sere o nekoj happy ending story. Uskoro će umrijeti i nikoga neće biti briga što je postojala. Nasljednici će razdijeliti babino i nastaviti živote sa svojim BMW-ima, kućama, Amelama i ostalim sranjima ne brišući zemlju i ne čupajući korov s groba do sljedeće potrebe, kad će se rupa opet otvoriti i netko drugi će se tu nastaniti samo zato jer nije mogao brže istrunuti na onom mjestu gdje je izdahnuo. Vrisnuo sam. Torba je poletjela u zrak visoko, visoko, a zatim se uz glasan pljusak spustila u more. Baba je zinula, a potom brzinom kornjače odgegala prema pumpi. Tražila je spas. Od luđaka mene, pretpostavljam...

...

Priznajem da sam u starosti poludio. Naravno, trebam vam prvo objasniti što meni znači starost. Već odavno sam prevalio polovicu života i tijelo mi se polako i sigurno raspada. Polovica, po medicini, dođe oko četrdesete, a ja mislim i koju godinu ranije. Kada sam imao 25, 26 i jurio klinke od 18, govorile su da sam starac. Što bih se danas sa 48 nazivao mladićem? Ukratko, već od tridesete život ti je izrežiran i star si.

Vratit ću se ludilu... radio sam neke čudne stvari. Eto, u dvorištu mi je rasla lijepa, velika palma.

Imala je plodove čvrste i narančaste, veličine žira. Od trstike sam napravio puhalicu. Stavio bih bobicu u trstiku i snažno puhnuo. Čuo se ugodan, kratak zvuk, poput pištolja s prigušivačem. Bobica bi letjela veoma brzo i precizno 50, 60 i više metara. Ako si uz to i dobar strijelac, to je bilo dobro oružje. Trebala mi je meta. Mačke su bile glupe i nezanimljive. Ciljao sam slučajne prolaznike. Problem je bio što svaki normalan čovjek lako zaključi da projektil dolazi iz pravca moje kuće, pa sam riskirao batine ili policiju. Otkrio sam kako se grupica djece svako jutro igra oko palme. Jutro bih obično prespavao, ali tog dana sam navio sat i ustao. Bilo ih je četvoro, dva dečka i dvije cure. Najviše mi se sviđao mali glavonja. Obožavao je nogomet. Namjestio bi loptu i komentirao ‘Studenski... sprema se na šut... iiiiii GOOOLL!!!’. I tako desetak puta on, pa onda malo onaj drugi. Djevojčice su igrale neku drugu igru. Volio sam tu djecu. Onako razdragan uzeo bi puhalicu i naciljao. Kroz zrak se samo čulo 'suuuuuuuuup!’ i ‘PAK’! Taj milozvuk ne proizvodi ni jedan klavir! Malom glavonji tintara je odzvanjala sjajno. Uopće ne znam zašto sam ga pogodio, ali to me činilo zadovoljnim. Bilo mi je smiješno. Čak sam se valjao po podu. Provirio bih kroz prozor da vidim kako malome glava, a on se samo češao i okretao oko sebe. Šok mu je potisnuo bol. Nije ništa kužio. Onaj drugi klinac, koji je čekao na šut, postao je nervozan i vikao ‘oćeš li višeeee! Pucaaaj!’ Jedna od djevojčica krene prema lopti i tu se naš glavonja prene i potrči da je prestigne. Zaboravio je na glavu i pripremao se za novi šut. Ovoga puta nije komentirao. Dogodilo se nešto što nije uspio razjasniti, ali igra je bila važnija. Nije se stigao skoncentrirati na novi šut, a ja sam već naciljao i odapeo novu bobicu. Čvoknulo ga je posred tintare, sa stražnje strane. Samo je zateturao i pao. Cvilio je. ‘Oh, kakva radost’ pomislih, ‘vrijedilo je ustati’. Glavonji su prišle djevojčice, a on je plintio. Onaj drugi dječak mu je govorio ‘vidi pizdeka plinti’. One su vjerovale suzama i htjele mu pomoći. Meni je skoro pozlilo od smijeha. Ubacio sam bobicu i kroz jecaje smijeha ciljao. Skoro progutah jednu bobu. Opalim... fiijuuu!! PAK! Pogodak u malu plavušu. Bila je najglasnija i nisam je volio. Čini se da je sam vrag navodio projektil. Puklo je o njenu malu glavicu i lijepo sam vidio kako bobica leti u zrak i odbija se dobrih pet metara u daljinu. Mala je samo viknula ‘ajjjoj’ i pobjegla doma. Onda se u meni javio čovjek. Bilo mi je žao što se djeca više ne igraju, a sve samo zbog mene. Taj lijep i sunčan dan više im nije bio privlačan za igru. Društvo se raspalo i razišlo. Nema više meta. Skužio sam što se dogodilo i pokušao postati dobar.

 

 

.

 

 

 

 

Rasli smo u totalno drukčijem vremenu, malom gradiću u svijetu poznatom po kulturi, lukavosti i gosparstvu. Mi, djeca, smo bijesno bacali otpatke pored kante za smeće ili pljuvali po ulici misleći da time pokazujemo svoju snagu i moć, a ako bi netko stariji to vidio zaradili bismo tišketu po glavi i parlatu od koje smo se stidjeli i bježali ko’ popišani. Nismo bili bogati ni siromašni, imali smo duha i znali se šaliti. Omiljena nedjela bila su pentranje po susjedovim voćkama, psovanje i lupanje loptom u vrijeme popodnevnog odmora. Oni malo stariji znali su više psovki i bili veće ‘face’. Mi mlađi smo ih slušali i poslije među sobom tražili svoju glavnu ‘facu’.

Kad su se birale nogometne ekipe uvijek su jači imali prednost. Ako si bio dobar igrač i pizdonja, nisi imao mjesto u momčadi. Oni stariji i jači gurali su se oko lopte i govorili ‘odjebite klinci, sad tate igraju’. Onda bi tate trčale, faljivale prazne golove i vikale ‘joooj, jebem ti ovakvu loptu’. Kad bi se netko od pizdonja nasmijao, mogao je zaraditi pendrek ili u boljem slučaju ‘ne smiji se zube ću ti izbit majku ti jebem pederu jedan!’.

Kuća u kojoj sam živio imala je petoro djece približno istog uzrasta. Postojala je neka hijerarhija, pa su oni stariji uvijek zapovijedali mlađima. Bili smo bliski i iskreni, voljeli smo se i branili jedan drugoga. Kako smo bili nekakva organizirana skupina trebalo nam je ime. Zvali smo se 'Jebeni orao’, to je zvučalo nekako gadno. Kad rečeš nekome ‘član sam Jebenog orla’ bilo je moćno, uvijek bi se taj netko usro makar na trenutak. Nas pet; najstarija Anđala, mozak grupe, pa Joško snaga, Čamil glupan, Lu i Ankica prci. Mi muški obično bi pravili sranja. Više nam je godilo druženje bez ženskih, igranje nogometa, razbijanja boca i ulične rasvjete. Svađali smo se okolo s drugom djecom i lupali im čvoke, bili smo sila grupe i nitko nije bio organiziraniji u kraju od nas. Joško, najveći i najjači, nije bio pizda. Podmetao je leđa u svakoj tuči. To nas je ohrabrivalo, pa smo i sami skakali u borbu kao kokotići, udarali i bili udarani, izgrebani, razbijenih noseva, ali nikad sa šljivama na očima. Najveća sramota koju si mogao doživjeti je da šetaš okolo sa šljivom na oku koju ti je netko nabio i svi samo prolaze pored tebe i upiru prstom. Kada su cure bile s nama nismo mogli raditi što smo htjeli. Ako im se ne bi sviđalo što radimo tjerale su nas u kurac. Zato smo prihvaćali njihove želje i pored njih se učili biti ne samo surovi već i dobri. Sjećam se kad su pronašle neku malu ostavljenu macu. Netko je donio mlijeka, netko jednu malu čuču i hranili smo je. Sigurno bi uginula da nas nije bilo. Rasla je u dvorištu ispred kuće i zvala se Cica. Ili zvao, bolje rečeno, jer bio je mačak samo što mi nismo znali ništa o onome ispod repa. Kako je sve više rasto i šetao okolo nismo bili prisni kao u početku. Tako smo lakše podnijeli vijest da ga je zgazio auto. Rado se sjećam tog mačka. Bili smo dobra djeca, neiskvarena.

U našoj kući stanovao je i Ibro. Roditelji ga nisu puštali družiti se s nama. On je kao i svako normalno dijete to jako želio, pa bi ponekad izlazio. Htio je biti član naše družine.

Navikli smo na broj pet. Nikome nije bilo drago mijenjati ga. Poznavali smo Ibra i igrali se s njim, ali ga ipak nismo željeli u družini. Nitko mu to nije htio izravno reći. Kad bi nas on upitao može li biti naš član samo smo gledali jedan u drugoga misleći ‘ti mu reci ne’. Bio je mnogo dosadan, pa smo počeli postavljati uvjete...

-         Koje psovke znaš?

-         ...uf, pa ne znam – crvenio je u licu.

-         Ajde, nećemo pizdeka u grupi, daj reci neku

-         Pa dobro... glupane, konju, slino idiote!!!

-         Ne valja Ibro – gledali smo ga i mislili prekinuti primanje novih članova – STOKO jebena, PEderu smrdljivi nabijem ti ga – ha, ha, ha

-         Ohh, pa ne znam mogu li to

-         Onda odjebi!

-         Čekajte – osvrnuo se vjerujući da ga nitko ne gleda i ne sluša, a zatim počeo tiho, pa sve glasnije – jebem ti jebem ti jebem ti... sve sline i konje i magarce, majke, sestre, strine!...

-         Toooo – družina je uživala – daj sad kletve.

-         Da Bog da ti se sline skamenile u nosu!

 

Ibro je vječno slinio. Vjerojatno ih je zato tako često spominjao.

-         Baš debilno. Ali pošto si i ti debil, u redu je. Idemo u razbijanje.

 

Razbijali smo neku srušenu kućicu još od prije rata. Nikad tu nikoga nije bilo. Bivši vlasnici ocijenjeni su kao prijetnja režimu i bolje im se nije moglo dogoditi, nestali su, a s njima i ljepota ove kuće. Služila je kao boksačka vreće svima koji su u sebi nosili gnjev prema nečemu, za neku vrstu pražnjenja moglo bi se reći. Stariji su se praznili pljuvanjem i bacanjem smeća preko ograde, a mi klinci smo razbijali ono što je unutra ostalo. Prvo bi razbacivali smeće koje je ležalo svuda naokolo, godinama skupljano. Bili su tu i stari ormari od punog drva, dosta dobro očuvani, osjećao se kvalitet i visok standard onog koji ih je kupovao. Vlaga ih je izblijedila i ispucala, nisu se mogli zatvarati, a opet si mogao biti siguran da su vrata čvrsto pričvršćena, a police tvrde, nepojedene od crva. Šutirali smo ih nogama, gađali kamenicama i uživali u moći. Bili smo vandali među ta četiri zida, radili sve što samo u mašti smije, praznili svoje dječačke emocije, izvodili udarce iz američkih filmova i pozivali jedan drugog '...ajde ti ovako ako možeš... jebo te led! Gledaj ovaj udarac! Gledaj, gledaj!!...' . U toj razbijačini zaboravili smo na Ibra. On je isprva bojažljivo gledao, ispitivao okom i uhom, a kada je shvatio da buka ne privlači nikoga i nema žive duše u blizini dao se na razbijanje. Bio je slabašan i jadan. Nosio je u sebi neku gorčinu zbog toga i ovo mu se svidjelo, osjetio se jak. Nanosio je udarce kakve je dosad samo primao. Ormar je bio sav njegov neuspjeh, svi oni jači koje je mrzio, svi negativci iz filmova o Jamesu Bondu, crveni mundiri i rimljani... Usta su mu vlažila, oči se caklile. Udarao je svom snagom, a to je bilo mlako, dječje, nemoćno. Čak je i Ankica bila jača. Definitivno ga nismo htjeli u svojoj grupi. Morali smo mu postaviti novi zadatak.

-         Dosta razbijanja. Sad idemo kod tebe doma.

-         Hoćete fljive? Moja daidža će nabrat...

-         Ma ne, hoćemo malo sestru da ti izrabimo, he he he

-         Ha ha – osjeti se kiselina u zraku – a kako to?

-         Moramo joj vidjet pizdu. Jesi vidio kad pizdu? – svi se nasmijemo i pogledamo ga. Htjeli smo joj virnut između nogu već odavno. Bila je naših godina, ali razvijenija, veća i jača. Nisi smio skočit i zavrnuti joj gaćice inače šaka u glavu. Trebalo je biti lukav.

-         Hihihihi – vlašnih usnica zasikće Ibro – vaši. Idemo!

 

Zvala se Jusufa. Bila je pristojna i lijepo odgojena. Automatski nije imala pojma o lošim momcima i njihovim idejama. Gledala nas je sa smiješkom, dobroćudno i zbunjeno. Ibro hladan kao led priđe i reče:

-         Skini gaćice.

 

Mala se zbuni, ali kako smo joj prišli odlučno i ozbiljnih lica kao da se odvija nešto jako važno i neodložno, ustane i rastegne gaćice, zatim opet podigne pogled prema nama. Mi smo prišli i gledali u njenu pizdu. Bilo je nešto kao da gledaš u guzicu iz daljine i još s visine. Dosta nezanimljivo, ali ipak smo detaljno i ispitivački gledali. Mala je držala gaćice sve dok svi nisu izgubili interes za gledanje. Lu je prvi odustao. Bio je najmlađi i nije ništa kužio. Ja sam gledao i nisam kužio. Rado bih bio pipnuo, ali nitko nije tražio, pa nisam ni ja. Joško je imao najveću kitu od svih nas, to nam je nekoliko puta pokazao. Sada je gledao pizdu, odjednom se naglo okrenuo i u grču otišao kući. Više se nije vraćao. Poslije je izašao na taracu i odozgo nas gledao. Činilo se kao da je umoran ili smo mu dosadili. Skupili smo se ispod tarace i bezidejno sjedali. Ibru nije bilo dosadno. Ispunio je sve zahtjeve i sada želi u družinu. Gledali smo Joška ne znajući što sada. On je ždrao sendvič i namigivao u stilu ‘odjebite malog’. Nismo znali kako i onda Joško uleti:

-         Sad još test izdržljivosti – kiselo se smijući gledao je baš u mene. Svi su znali da imam jak šut. Obično sam pucao penale jer bi lopta samo prohujala kroz golmanove uši.

-         Nikola će te navegat u guzicu i ako ne zaplačeš primljen si.

-         O... to je lako. Neka šutne!

 

Ibro nije slutio kakav šut imam. Pokušavao sam ga odgovoriti, ali ekipa je navijala. Htjeli su vidjeti Ibrov let. Ohrabrivali su ga. Iako sam bio dosta veći od njega i pratila me reputacija jakog u nogama, nije se pokolebao. Želja za članstvom u grupi njemu je bila jača. Smijao se kao blesav i guzio.

-         Čuj mali, neću te ja navegat nježno, ispod časti mi je brukati se blagim šutom, zato bolje odustani.

-         Ajde više!! – drao se Ibro. Mislim da je igrao na moju dobrotu jer, vjerovali ili ne, nekad sam bio dobar.

-         Ibro, pogledaj ovu nožurdu, pa dodaj još i zalet – mahao sam mu crnom puma teniskom ispred nosa. Malo je ustuknuo, ali kao vojnik u samoubilačkoj akciji stisnuo zube i ciknuo:

-         Šutaj više!!! Ne mogu ovako stat cijeli dan!

-         Ok mali, evo ide bomba...

 

PAM!!!!!!! Tup udarac. Ibro poleti kao iz katapulta. Dobar let, prvo malo u visinu, a onda sa sve ateriranjem i kotrljanjem oko 5, 6 metara. Sletio je na beton, koljenima, pa čelom. Svi su ušutali, ali kratko. Družina se valjala od smijeha. Ibro lagano ustane. Šutio je, vjerojatno od šoka. Zatim kratko okom preleti preko svog skrhanog tijela, pogleda nas sretne i nasmijane i zacvili. Prvo lagano, a onda sve jače i glasnije. Okrenuo se i počeo bježati. Zaista ga je zabolilo, ne znam samo je li više bolio šut ili neljudskost u nama. Družina mi je prišla i čestitala. Bio sam zbunjen. Sretan i nesretan. Danima me mučio taj osjećaj... postajao sam loš.

 

 

.

 

 

 

 

Živjeli smo u doba prepotentnosti. Svatko misli da je baš on najbolji. Cijeli jebeni svijet je podijeljen tako da imaš one bolje i lošije. Normalno, oni lošiji su mislili kako su bolji od onih drugih. Prošlo je vrijeme Tesle, Nobela, Ainsteina, Darwina... danas su popularni nogometaši i pjevači. Dakako, ostati će u povijesti upisana imena nekih političara i mafijaša. Pamtiti će ih po zlu koje su nanosili i besmislenim ratovima koje su vodili. Naučnici čame po podrumima i stvaraju izume koje prodaju biznismeni i bogate se. Slavan bi čovjek danas bio onaj koji ode na Mars i sagradi koloniju ili ostvari komunikaciju s vanzemaljcima. Nažalost, malo je onih koji žele postići nešto na polju nauke. Ljudi nalaze zadovoljstva u malim, sitnim stvarima koje ih psihički zadovoljavaju. Želio sam se u svijet uklopiti nečujno, tako da me nitko ne dira i ne gnjavi. Volio sam žene, sport, šetnje po prirodi, kupanje. Nisam bio glup, pa me nisu ni voljeli. Bio sam human i volio pomagati gubitnicima, ali isto tako i dovoljno zao da imam neko društvo jer pizdu nitko ne voli, a tko je dobar taj je i pizda. Prepotentnost i besparica su me nervirale. Mrzio sa previše i često pogrešno sagledavao stvari. Bio sam slijep od zla.

Imao sam ženu koja je osjećala moje zlo. Branila se koliko je mogla, ali između mene takvog kakav sam i samoće odlučila se riskirati. Nevjerojatno zvuči, ali ženska je na početku veze tvrdila kako se još nikad nije ševila. Imala je 23 godine. Prvi put smo se kresali totalno slučajno. Doveo sam je kući i navalio. Branila se, ali ne od sexa, već od moje grubosti, što nisam kužio. Nije vikala, tukla me niti čupala, već nekim tjelesnim grčevima... taman kad bih namjestio đoku, izviljala se i skliznuo bi u prazno.

-         KOJI TI JE!!??! ŠTO TO ČINIŠ??! JESI NORMALNA!!!?

 

Ona me samo zaprepašteno gleda i šuti. Onda uhvati gaćice kaneći ih obući, a ja bih opet navalio. Nije se opirala, ali bi u presudnom momentu opet izvela taj svoj grč. Bio sam napaljen i morao jebati. U jednom trenu naciljam dobro i osjetim da glavić ide na pravo mjesto. Zastanem i napravim se kako ne ide. Urlao sam:

-         Ja te ne razumijem, KOJI TI JE KURAC!!!!? Oćemo se jebat ili nećemo??

 

Ona me gledala i trenutak nepažnje... gurnuo sam ga skoro do pola i to je bio kraj priče, dalje je išlo lako. Izvila se koliko je mogla, ali bez uspijeha. Bio sam jači i jebao. Ne znam kako silovateljima to uspijeva? Ženske se mogu obraniti, ako ne totalno onda barem prilično dugo. Bolno je zajecala i pitala hoću li uskoro svršiti. Poslušao sam, svršio i bio poprilično bijesan. Ona naglo ustane i ode u wc. Skočio sam i upalio svjetlo s namjerom što brže se obući i nestati. Ugledam na krevetu krv, pravu pravcatu crvenu. Usro sam se od straha. U to ona uđe i kaže ‘aaaaa’, ode po krpu i počne brisati. Bilo mi je žao, osjetio sam njenu bol. Uz svo zlo bilo je i neke ljudskosti u meni. Znao sam što će joj značiti ako je poljubim i rečem nešto lijepo. Tako sam i uradio. Veza je trajala godinama. Kad god bih svratio u njeno seoce jebao sam. U početku je bilo loše, mala nije pojma imala, a i tvrdila je kako ne spava s drugim muškarcima. Ne mogu vjerovati da joj je sexualni život tih godina bio 3-4 moja posjeta godišnje. Svake godine bila je sve bolja, pa sam češće navraćao. Pisala mi je. Redovito sam odgovarao, a ponekad zvao telefonom.

-         Bok, kako si?... Zovem te na minut, telefon je skup

-         Baš mi je drago što si nazvao. Kada ćeš doći?

-         Pa zato i zovem. Za dva dana stižem. Jesi sama u stanu?

-         Pa bit ću, nema problema.

-         Ok, onda se vidimo... kupio sam ti poklon i... obrij se.

-         Aaaaa, hehe, vraže. Dobro, bit će sve kako TI voliš.